Wardruna u Lisinskom: Epski izlet u nordijsku mitologiju nedjeljom navečer

    1152

    Wardruna

    170Kn – 230Kn
    Datum i vrijeme: Nedjelja, 7.4.2019. @ 20:00
    Mjesto održavanja: K.D. Vatroslava Lisinskog Zagreb , Trg Stjepana Radića 4

    Neki nedjeljom idu na misu, a neki sedmog  dana u tjednu taj osjećaj zajednice traže u mračnom, ambijentalnom nordijskom folku – točnije u koncertu Wardrune, koncertu Norvežana do čijeg su datuma u Lisinskom sretniji brojali sitno,  a nesretniji se grizli što ulaznicu nisu nabavili na vrijeme; većina koncerata na turneji im je rasprodana, uključujući Hrvatsku. Za dozu nordijske mitologije ne bih ni mogla zamisliti bolje mjesto od svečane dvorane Lisinskog; za ambijentalan folk koji dosta važnosti prilaže i vizualnom zanimljivom nastupu – Lisinski je zaista bio najbolji izbor.

    Wardruna, foto: Vedrana Dobrić
    foto: Vedrana Dobrić

    Bez ikakvog predstavljanja, bend je sinoć predstavio svoju nordijsku tradiciju osjetno uzbuđenoj publici. Koncert su, kao što im je i običaj, otvorili s ”Tyr” na što je publika odmah utihnula i položila svoje oči na sastav; zaista je teško zadržati osjećaj stvarnosti i ne potonuti u neku daleku prošlost kada se na pozornici pojave dva člana benda s lurom, tradicionalnim brončanim rogovima duljine čak i do dva metra, koju potječu čak iz brončanog doba. Teatralnom uvodu nesvakidašnjih instrumenata ubrzo su se pridružili vokali: frontman Einar Selvik (poznat i kao Kvitrafn) i vokalistica – Lyndy Fay Hella. Kao što sam već napomenula: bend puno pažnje pridaje i vizualnom karakteru nastupa; u pozadini je bilo veliko platno koje se mijenjalo ovisno o naravi pjesme, npr. tijekom uvodne ”Tyr” prevladavale su zlaćane boje u kontrastu s bendom kojeg je progutao mrak.

    Muziku podržava

    Taj vizualni nastup najviše me osvojio tijekom treće pjesme ”Bjarkan”, koja je počela mračnim, jakim bubnjevima – ubrzo se pozadina pretvorila u platno koje je omogućilo sjenama članova benda da se igraju, gotovo kao da su hvatale jedna drugu. Pomalo sam imala osjećaj da smo skupljeni oko krijesa te da na platnu šatora fiksirano promatram sjene glazbenika kako sviraju dok nas uvode u kakvi ritual. Zatim odjednom, pretkraj ove ”ritualne” pjesme: vrištanje, titranje svjetala, jedan šokantan trenutak koji je ambijentalnu pjesmu završio u black metal stilu – kao da su završili ritual prinošenjem žrtve.

    Ubrzo je Hella zabljesnula u a capella solo trenutku; njezinom pjevanju, zavijanju na Mjesec, ubrzo se pridružio i Kvitrafn pa je tako započeo duet u kojem se bilo teško odlučiti kome pridati više pažnje.

    Wardruna, foto: Vedrana Dobrić
    foto: Vedrana Dobrić

    Izmjenjivale su se pjesme, izmjenjivale su se emocije, a kako su se izmjenjivale emocije – tako su se izmjenjivale i boje na platnu: u jednom trenutku obuzela bi nas melankolija na ”Raido”, a u drugom trenu ”Rotlaust tre fell” bi nas podsjetila na neki život kojeg smo možebitno vodili prije ovog sadašnjeg života, na nekim daljim, hladnijim prostorima… Svakako bih voljela naglasiti ono što sam sama osjećala (a vjerujem da nisam jedina) a to je potpuna osjetilna zaokupljenost ovim koncertom koja je trajala od početka do kraja: gotovo kao da ste iskusili senzornu deprivaciju zbog koje gledate novim očima, slušate novim ušima i trnete novim trncima.

    Wardruna, foto: Vedrana Dobrić
    foto: Vedrana Dobrić

    Mislim da nikad nisam bila ponosnija na hrvatsku publiku tijekom koncerta; svi su koncentrirano te s poštovanjem odslušali nordijsku lekciju s gromoglasnim pljeskom koji je popratio svaku iduću skladbu; čak nisam primjetila ni puno mobitela u zraku koji bjesomučno pokušavaju trenutak uhvatiti fotografijom ili videom. Kvitrafn je ubrzo najavio posljednu pjesmu večeri, nakon čega mu je publika toliko pljeskala da je zaista izgledao dirnuto i iznenađeno takvom jakom, pozitivnom reakcijom. Posljednju pjesmu, ”Helvegen” upratio je pričom o nordijskom kulturi te o značenju same pjesme, pjesme o smrti i nastavljanju života. Tužan, oproštajni zvuk rogova i crnilo pozornice na trenutak je stvorilo svečanu atmosferu sprovoda.

    Kako još uvijek nismo bili spremni oprostiti se od Wardrune, uspjeli smo užicati još jednu stvar za bis (naravno, nakon što je Kvitrafn uopće mogao doći do riječi, preplavljen i impresioniran neumornim pljeskanjem i urlanjem publike). Za kraj smo odslušali ”Snake Pit Poetry”, pjesmu nastalu po najpoznatijoj priči u kojoj Ragnar, vikinši heroj, upada u rupu punu zmija. Epski završetak epskog koncerta.

    ”Pjevanje je lijek – pjevajte što više možete”, zaključio je Kvitrafn pretkraj koncerta s obećanjem kako će se, nakon što su ovako toplo primljeni – zasigurno vratiti. Dotad ćemo nastojati više pjevati i pripremiti se za nove izlete u nordijske priče.

    277 Shares
    Muziku podržava