Odmah na početku ovog izvještaja mislim da slobodno mogu reći da je Zagreb sretan grad što je imao prilike ugostiti kubanskog pijanista i veliku zvijezdu jazz scene Gonzala Rubalcabu s njegovim Cuban Quartetom. No, nije samo Zagreb sretan, sretni su i oni koji su se na vrijeme pobrinuli osigurati si ulaznice za Malu dvoranu Lisinski u kojoj je koncert održan. Zagrepčani su znali prepoznati što im je ponuđeno, tako da je koncert rasprodan još dan prije a pred dvoranom se tražila karta više.
Da je Gonzalo velika zvijezda, pomalo hirovit kako to zvijezde često znaju biti, upozoreni smo prije koncerta uz određene i prilične restrikcije oko fotografiranja. U najavi koncerta organizator je prenio zamolbu glazbenika za potpunim mirom i tišinom u dvorani za vrijeme nastupa, te isključenim mobitelima a za svaku pohvalu je što je prepuna Mala dvorana uistinu poštovala glazbenike i za vrijeme cijelog nastupa koncert slušala u tišini.
Gonzalo Rubalcaba Cuban Quartet su svoj status i renome opravdali, pružajući vrhunsku svirku od samog početka koncerta. Zapanjujuće je koliko su skladni u svojem nastupu i izvedbi, uz savršenu kontrolu dinamike koja me se posebno dojmila. Posebno na početku koncerta, na trećoj skladbi koja je cijela jako tiha od početka do kraja, od teme preko sola koji je imao svatko od njih četvorice, sve odsvirano uz puno osjećaja za ono što sviraju.
Što se samih glazbenika tiče, doživljaj njihovog nastupa obilježava nepretencioznost, jedan drugome ostavljaju uistinu mnogo prostora za sviranje. Svaki od njih odlična je pratnja prilikom solo dionica, dajući time solistu kvalitetnu podlogu da pokaže što umije. A umiju svi, počevši od bubnjara Ignacio Berroa na kojeg smo upozoreni i u najavi da je poseban, a pokazalo se da uistinu jest. Ima gomilu ideja što će napraviti dok svira, svirajući i bubnjeve i perkusije na bubnju, točnije lupkajući po okvirima bubnja i tko zna još čemu sve ne.
Gonzalo na klaviru nije dolazio do izražaja ništa više od bilo kojeg drugog člana sastava. Odlična je podrška, no kad dođe njegovo vrijeme pokazuje raskoš svojeg talenta pri čemu je uvijek dovoljno melodičan da ga je ugodno slušati. Basist Armando Gola na šest-žičanom instrumentu kroz nekoliko solo dionica se pokazao kao odličan glazbenik, a ostalo vrijeme je vrlo umjereno i kontrolirano držao svoju ulogu. Solo dionicama najizraženiji je bio Luis Felipe Lamoglia na saksofonu, čak i više nego vođa sastava, svirajući od uhu ugodnih, vrlo melodičnih solo dionica pa sve do divljih i rastrganih sax sola koji dotiču svaki živac. Pokazao je veliku širinu u svojoj svirci, ali jednako tako se nije eksponirao više od ostalih, već je dobar dio vremena provodio sa strane, sjedeći na stolici dok je ostatak benda imao svoje dionice.
Na kraju mogu reći samo da je šteta što Lisinski nema dvoranu nešto većeg kapaciteta od 300 mjesta koliko je sretnika prisustvovalo jučerašnjem koncertu. Oni su imali prilike uistinu uživati u odličnom koncertu. Moram spomenuti i komentar prijatelja koji se sa mnom našao na koncertu kojem nije baš najbolje sjelo kad je bubnjar svojom svirkom najzanimljiviji dio benda. Ima nešto u tome da se Ignacio Berroa najviše igrao i sitnim detaljima oplemenjivao zvuk benda, no meni ipak prevladava dojam da je način na koji je bend organiziran da nitko nema ulogu solo glazbenika, odnosno da je imaju svi ravnopravno, doveo do toga da se nitko posebno ne ističe toliko da zasjeni ostale, pa tako i bubnjar dolazi do izražaja i ostaje u pamćenju.
