Koliko god možda bilo neumjesno započeti priču od Vijay Iyeru uz stihove Novih Fosila, baš je dobro vidjeti opet ljude na koncertu, i Viyaj Iyera u Zagrebu. Glazbena, točnije koncertna promocija se muči s covid problemima i ograničenjima koja ona nose, pa rijetko vidimo da veliko i respektabilno ime iz svijeta glazbe, u ovo nesigurno i nemirno vrijeme, leti “preko bare” na europsku turneju. I upravo je zato ovakvo gostovanje u datom trenutku iznimno važno za Zagreb.
Jedan od onih koji se odlučio na takav potez je hvaljeni jazz pijanist Vijay Iyer, čest gost zagrebačkih dvorana. Ugledni glazbenik i pedagog je po četvrti put stigao u našu metropolu, i u sklopu 12. po redu Zagreb Jazz festivala maloj dvorani Vatroslava Lisinskog priuštio još jednu nezaboravnu večer.
Ono što Vijay nudi je prozor u um intelektualca. Klavirski jazz koji izlazi za kultnu izdavačku kuću ECM je gotovo uvijek zahtjevna i ponekad nepristupačna cjelina kojoj se valja posvetiti kako bi se u potpunosti shvatio njen izričaj. ECM prigrljuje minimalizam, modernost i eksperiment kada je u pitanju jazz, pa tako još od sedamdedestih godina na etiketi izlaze albumi poput Jarrettovog “Koln Concert” koji je ujedno i najprodavaniji klavirski jazz album svih vremena.
Preksinoć je Zagreb još jedanput ostao zatečen kvalitetom prikazanog na bini male dvorane Lisinskog, no to nije ništa čudno. Vijay Iyer i njegov jazz apsolutni su vrh žanra, i možemo biti sretni što smo u ovo, za živu glazbu tmurno doba, imali priliku na 90 minuta uroniti u svijet skrivenog.
Zašto skrivenog? Iyerova svirka (ovog puta uz Lindu My Han Oh na kontrabasu, i sjajnog, fantastičnog Tyshawna Soreyja na bubnjevima) slojevita je zagonetka u kojoj slušatelj nije pasivni promatrač, već aktivni sudionik prešutne rasprave o glazbenoj kompoziciji. Iyer suvereno upravlja raspoloženjem kao band-leader, Iyer na svom klaviru hvata pozornost publike, a Tyshawn na bubnju, po potrebi, dovodi znatiželjne na rub stolica glasnim rafalima koje potom prate klavirske solaže.
Za razliku od prošlog druženja u Glazbenoj školi Blagoje Bersa otprije otprilike dvije godine kada je Iyeru društvo pravio Wadada Leo Smith, novi materijali su, uglavnom preuzeti s albuma Uneasy koji potpisuje trio za uvijek prisutni ECM, puno bliži glazbenom mainstreamu. Iako smo preksinoć uredno slušali dvadeset ili više minuta glazbe u komadu, gdje bi u jednom trenu sve bilo izgubljeno u kakofoniji gdje je jedino kontrabas gđe. My Han Oh držao sve na okupu od neminovnog raspada. Iyer I njegov Uneasy su uglavnom plovidba po mirnom moru ugodnih zvukova koje isprepliću uvijek žive i nervozne solaže na basu, no sve se može promijeniti u jednom trenu, ako gosp. Sorey odlučio probiti dvoranu udarcem po snare bubnju.
Još jednom moramo ponoviti publika je naprosto uživala u ponudi zvuka i slike. Iyer Trio je krema međunarodne jazz scene i najbolja reklama za Zagreb Jazz festival. Često pogrešno shvaćeni žanr glazbe koji mnogi “po defaultu” odbacuju, zapravo krije nevjerojatan spektar mogućnosti za slušatelja. Možda nije baš početničko štivo, jer Iyer od svojih fanova traži strpljenje. Nije baš sve servirano na prvu, ponekad je potrebno iznova slušati.
Sve u svemu, festival je otvoren na najbolji mgući način, uz popunjena sjedišta male dvorane koja je, ako izuzmemo maske, izgledala kao da nema pandemije. Glazbenici poput Iyera imaju sreće jer njihov modus operandi ne iziskuje hrpetinu nabacih tijela u masi. Dok se mjere ne liberaliziraju, ostaje nam jazz. Neki će se možda na njega i trajno naviknuti.
Danas navečer pak posve drugačija priča. Velika dvorana Lisinskog i Kurt Elling, dvostruki dobitnik Grammyja koji zagrebačkoj publici priprema noć jazz standarda.
Glazba se vratila u grad, nadamo se da 13. po redu Zagreb Jazz festival neće biti nesretni kako brojka ukazuje.
