Underground Youth projekt je čije je ime zapravo naziv pjesme s prvog albuma (”Morally Barren”), pjesme koju je jednom kao 18-godišnjak napisao Craig Dyer. Underground Youth ime je koje odražava jedan underground pokret, ime je koje daje glas ”mladosti podzemlja protiv vladajuće klase”, kako je Dyer rekao u jednom od intervjua. Upravo sam objasnila pozadinu i etimologiju naziva projekta, ali ja ipak još uvijek volim zamišljati kako je Underground Youth nastao spajanjem Undergrounda od Velveta i Youtha od Sonica, s obzirom na to da na nekim pjesmama zaista i zvuči kao da je posudio elemente ovih dvaju bendova: melankoliju s underground potpisom od Velvet Undergrounda te post punk buku Sonic Youtha.
Underground Youth naziv je projekta koji je jučer, ako se ne varam, po četvrti put nastupio u Zagrebu. Kao netko tko je relativno nedavno postao osoba sa zagrebačkom adresom, sinoć sam u Močvari po prvi put dobila priliku provjeriti jesu li koncerti Underground Youtha zaista toliko puni energije, kidanja žica i buke kao što ljudi govore i kao što Dyer želi da budu. I nisam se razočarala.
Zagrijavanje za garažno-psihodelično iskustvo koje je slijedilo odradio je švedski trojac Wolver. Trojac postoji tri godine – debi album je na putu, a prvi singl bi im trebao izaći najesen. Kao još mladi bend, odradili su jednu kvalitetnu, zanimljivu svirku: moju pažnju su zaokupili istog trenutka kad sam ušla u koncertni prostor Močvare.
Wolver je bend koji je mješavina raznoraznih rock stilova, a rezultat je koncert koji pomalo podsjeća na svojevrsnu punk predstavu – rekla bih da je najočitiji utjecaj Panic! at the Disco, kao i QOTSA, Arctic Monkeys i My Chemical Romance, koje i sami navode kao inspiraciju. Nastup je bio teatralan, energičan i, baš kao i outfit vokala koji se sačinjavao od finog smokinga i rockerskih hlača – kombinacija uglađenog i sirovog. ”My Wife the Witch”, ”Once a Puppet, now a King”, ”Mad Man” i ”Million Mad Locust” samo su neki od naziva pjesama koje su nam sinoć servirali i koji vam možda daju ideju o kakvom ekscentričnom i neobičnom bendu je riječ.
Uz pola sata kašnjenja započeo je koncert Underground Youtha. Ne bih rekla da je došlo više od dvjesto ljudi, što je najčešće i slučaj s koncertima u Močvari, tim više što je bend već nekoliko puta nastupio u Zagrebu – zadnji put prošle godine.
Ubrzo se ekipa pojavila na pozornici; jednom kad je završila prva pjesma ‘‘Sins’‘ kojom su odmah predstavili novi album ”Montage Images Of Lust & Fear” i kada smo progledali kroz veo jarkih crvenih reflektora, ugledali smo Dyera, koji je crnim eyelinerom i neobičnim prslukom s leporadovim uzorkom postigao androgeni izgled. Bili smo spremni za avanturu koja nam je slijedila. Već s drugom pjesmom bend je pozvao publiku da se približi, što je publika kao hipnotizirana vojska odmah i učinila. Jako brzo je krenulo nizanje hita za hitom: s ”Art House Revisited” i ”Morning Sun” postigli su pravo raspoloženje: bio je čisti užitak prepustiti se mračnom, evokativnom zvuku s bljeskovima melankolije.
Negdje polovicom setliste shvatila sam da se uopće ne osjećam kao da sam u Močvari, kao da sam tik do trnjanskog nasipa; osjećala sam se kao da sam se vratila nazad u prošlost, kao da sam u sedamdesetima u sivom Manchesteru, kao da sam na svirci Buzzcocksa i Joy Divisiona za koje me zagrijava Underground Youth. Polovicom koncerta shvatila sam još nešto – da smo već na polovici setliste: kako su se pjesme nizale brzo s vrlo kratkim pauzama, tako je koncert jako brzo napredovao.
Vani je zavladalo apokaliptično nevrijeme; dok su vani pucala stabla, u Močvari su pucale palice za bubnjeve dok je publika uživala u shizofreničnim bljeskovima reflektora koji su stvorili idealnu psihodeličnu atmosferu za ”Hope and Pray” i ”Half Poison, Half God”. Uslijedio je i trenutak koji me odveo u tužne filmove francuskog novog vala – melankolična ”Juliette” kriva je za to.
Setlista se približila kraju s tri numere koje sam jedva dočekala. Uz ”Fill The Void” sam se osjećala kao da je Dave Gahan ispred mene. ”Strangle Up My Mind” Dyer je dovršio koristivši bocu piva kao trzalicu – ne znam kako bih ono nazvala, sviranjem ili milovanjem gitare, kakogod – bilo je upečatljivo. Za zadnju pjesmu ostavili su sjajnu stvar s novog albuma, ”The Death Of The Author” – tu se Dyer spustio u publiku i dobar dio pjesme odsvirao okrenut prema pozornici – odjednom je ostatak benda postao njegovom publikom.
Publika je odmah zarežala za bis: dobili smo dva. Na prvom bisu počastili su nas neizostavnom ”Mademoiselle” i budućim hitom, ”Blind II” – tu se sastav (osim bubnjara) spustio među publiku i usijao publiku do točke vrenja.
Kao što sam već rekla, nije nam bilo dosta: dobili smo i drugi bis s pjesmom ”What She Does To Me”, što se pokazalo kao dobar izbor za očarati publiku jednom za kraj. Time je završila svirka. Močvara više nije bila Manchester: Močvara je opet bila dobra, stara Močvara, a Underground Youth je dokazao kako i u 2019. bendovi mogu žariti i paliti kao stari engleski bendovi sedamdesetih.
