Nakon otprilike godinu dana, već treću godinu za redom, punk-rock lisci, UK Subs opet u Zagrebu u skoro pa punom KSET-u. Postoje već 32 godine, koncertiraju gotovo svaki dan, zabilježili su samo jedan kratkotrajni raspad između 1980. i 1983., izmijenili više članova benda nego koncertnih klubova.
A 65-godišnji vokal Charlie Harper je u bendu od osnutka (prije kojeg je bio znan kako lokalni frizer s R’n’B-em u srcu). Bilo bi logično pomisliti kako nije potreban nikakav uvod za čitateljstvo kako bi ih upoznali. No zašto onda pune klubove tipa KSET koji prima maksimalno 300 ljudi u kojem nemaju čak ni grupu podrške?
Malo je poražavajuće vidjeti kako moderna struja glazbe, u kojoj se vrednuje estetika mnogo više nego glazba kao takva, ‘zakopava’ bendove starijeg kova s jasnim stavom i ciljem. Ali opet, sve ima svoje vrijeme, punk možda nije mrtav ali ne traje ni vječno. 
Ovi što se nisu dali smesti pojavom video zvijezda i šarolikim ljepoticama i ‘pravim’ muškarcima okruženih s još malo više tih ljepotica na glazbenim kanalima tijekom ’80-ih i ’90-ih, pojavili su se u KSET-u nešto prije 22 h kad je koncert trebao krenuti. 
Manji dio publike koji je ušao već oko 21 h mogao je razmijeniti koju riječ s UK Subsima na šanku gdje su razbijali tremu (ako je nakon svog tog vremena još imaju). Jamie Oliver, bubnjar UK Subsa posljednje četiri godine i najmlađi član benda (24), ne ljuti se na šaljive dosjetke i asocijacije na poznatijeg imenjaka, ‘golog’ kuhara.
Na komentar jednog fana koji je rekao da je Jamie za obožavateljice gol nakon koncerta, ovaj je odgovorio da bi, ako popije još koje pivo, mogao komotno i za vrijeme svirke ostati bez kojeg komada odjeće.
Započeli su koncert u 22:10. Uzimajući u obzir pogo koji je uslijedio u prvih par sekundi, publiku nije ni bilo potrebno zagrijavati nekim dodatnim bendom. Profil publike je bio iznenađujuć – broj godina je sezao do 50 i to u povećem broju.
Neobično je stoga što je ta glazba u prosjeku adekvatnija mlađim generacijama revolucionarnog duha, željnima promjene svijeta i slično. To je ugodna promjena kad se stavlja u omjer s punk događajem u Zagrebu od pred nekoliko mjeseci (‘Punkom protiv pedofilije’, Kino Mosor) u kojem se ljudi iznad 20 godina nije moglo vidjeti. Takav profil pripomaže proširivanju neiživljeni-tinejdžeri kalupa u koji se punk glazba svrstava te tretiranju iste kao malo ozbiljnije.
Nakon samo 40 minuta svirke, pozdravljaju publiku i ni ne završavaju rečenicu kad im se uskače s tradicionalnim ‘We want more!‘ poklicima. Naravno, vraćeni su, i u sljedećih 20 minuta su se još jednom pokušali izvući, ali publici se baš nije išlo doma pa su se morali još jednom vratiti.
Ukupna minutaža je dostigla 60. Odsvirali su sve hitove po kojima ih znamo i volimo: “C.I.D“, “Teenage“, “Stranglehold“, “Party In Paris“, “Tomorrow’s Girls“, “Emotional Blackmail“, “Down On The Farm“, “New York State Police“, “Endangered Species“, “Waiting For The Man“, “Riot” i mnoge druge, vremenski spojene u jednu punk paljbu što je djelovalo kao 60-minutna pjesma.
Kratko, ali gledajući ih kako u svojem penzijskom i predpenzijskom stanju vade energiju iz čudnovatih i nepresušivih izvora… sama pojava je bila dostatna.
