Uada, Panzerfaust i Bednja u Močvari: Predljetno rashlađenje i punjenje baterija

    309

    U zagrebačku Močvaru sinoć se nakon godinu dana vratila Uada, američki black metal iz Oregona. Uada je praktički konstantno na turneji još od izlaska drugog albuma, “Cult of the Dying Sun”, iz svibnja 2018. Povratak u Hrvatsku već nakon godinu dana korak je kojeg napravi jako malen broj bendova, a meni posebno ide u korist jer ih prošle godine nisam uspio uhvatiti. Uz sebe doveli su Kanađane Panzerfaust s kojima su već prije putovali po SAD-u i kao lokalna predgrupa pridružila im se Bednja, relativno svježi varaždinski bend.

    Uada
    foto: Vedrana Dobrić

    Black metal i vrućine ne idu baš ruku pod ruku, ali srećom je Zagreb rashladilo nevrijeme večer prije te pljuskovi pred sam koncert i time učinilo odlaske van podnošljivijima, makar ni kiša većini nije bila preferabilna. Dissection playlista na repeatu i tmurno vrijeme, po meni izvrsna kombinacija, dočekali su ljude koji su odlučili doći na sam početak koncerta i osim Uade i Panzerfausta čuti i Bednju. Velik broj ljudi s kojima sam pričao bio je više fokusiran na Panzerfaust nego Uadu, djelomično jer je Uada već nedavno bila kod nas ili pak iz čistih glazbenih ukusa. Osobno sam oboje podjednako htio vidjeti, a zanimala me i Bednja koju zadnja dva puta u Močvari nisam uspio uhvatiti. Prazna terasa Močvare polako se počela popunjavati i gotovo prema satnici na pozornicu se penje Bednja.

    Bednja
    foto: Vedrana Dobrić

    Bednja je bend iz Varaždina koji je oformljen 2016. godine i koji kombinira black metal i hardcore. Nikada prije nisam čuo kombinaciju ta dva žanra i na Bednju sam došao bez da sam išta njihovih stvari prethodno čuo. S obzirom na činjenicu da sam od više ljudi čuo dobre stvari o bendu, očekivao sam kvalitetan spoj ta dva žanra i zadovoljavajući uvod za Panzerfaust i Uadu, što je i bio slučaj. Varaždinski trio je agresivnost hardcorea vrlo dobro uklopio u oštrinu black metala, a kombinaciju je osim u instrumentima bilo moguće osjetiti i u grubim vokalima basista. Kroz većinu njihovog nastupa bio sam opčinjen bubnjevima koji su za mene činili duh seta, dok su gitara, bas i vokali samo doveli bubnjeve u željeni kontekst žanra. Dapače, sva trojica su sjajno odradili svoj posao i nisam ni na koga imao ikakvu primjedbu, ali za mene su ovdje bubnjevi bili dominantni.

    Panzerfaust
    foto: Vedrana Dobrić

    Idući je na redu bio Panzerfaust, ‘najstariji’ bend večeri. Oformljeni još 2005., iza sebe imaju već četiri albuma od kojih je jedan, “The Suns of Perdition – Chapter I: War, Horrid War”, izdan par dana prije samoga koncerta. Prvo što sam kod njih primjetio bio je neobičan raspored članova benda na pozornici. Naime, bubnjevi su stajali između gitarista i basista dok je glavni vokalist bio iza bubnjara na svojem oltaru. Obično to ne bi funkcioniralo jer bi se glavni vokalist tada vrlo slabo vidio zbog bubnjeva, no to ovdje nije bio slučaj jer je njihov pjevač bio ogroman. Međutim, ironično, svejedno ga je tijekom nastupa bilo teže za primjetiti zbog tamnijeg osvjetljenja koje ga je zapravo sakrilo u mrak. Panzerfaust je na svojem setu zvučao gotovo pa isto kao i na snimljenim materijalima zbog čega su i tonac i bend vrijedni pohvale. Usprkos stvaranju dosta težeg zvuka od Uade, što zbog čestih dubljih vokala, što zbog jednostavno instrumentalne kompozicije i efekata koje koriste, svojim su setom stvorili odličnu atmosferu koja je prethodila Uadi.

    Za Uadu sam imao različita očekivanja, s obzirom da su po turnejama konstantno već godinu dana. S jedne strane, stalno putovanje i sviranje ih je moguće izmorilo i maknulo im pedantnost u sviranju uživo, što bi značilo da bi njihov nastup mogao biti odrađen površno i nekvalitetno. S druge strane možda ipak nisu izmoreni te su skupili kroz sve te turneje mnogo iskustva koje bi ih moglo učiniti još boljima u nastupima. Na našu sreću dogodila se druga verzija, na moje osobno iznenađenje i više nego sam mislio. Čak nisam ni siguran je li to samo zbog iskustva skupljenog na velikom broju nastupa, ali njihova glazba zvuči mnogo bolje uživo nego inače. U svojih sat vremena prošli su kroz oba albuma, ali ipak s naglaskom na drugi.

    Uada
    foto: Vedrana Dobrić

    Da budem iskren, prije nego sam Uadu čuo uživo, nisu mi se sviđale izmjene u vrstama vokala, koliko god da pohvalno bilo da ih vokal sve može vrlo kvalitetno izvesti. Više bih preferirao da se cijelo vrijeme držao jedne vrste pjevanja, ali vidjevši i čuvši te izmjene uživo, na još jedno moje iznenađenje, promijenio sam mišljenje. Jedina primjedba koju imam na njihov nastup je ta da su zadnje dvije pjesme obje bile zadnje s oba albuma. Zbog toga su već na predzadnjoj “Mirrors”, zadnjoj s albuma “Cult of the Dying Sun”, stvorili osjećaj završetka svojeg seta, ali nakon nje nastavili s “Black Autumn, White Spring”, zadnjom pjesmom s albuma “Devoid of Light”. To ne bi bio problem da svaka od tih pjesama nema oko 10 minuta, zbog čega mi je jasno što nisu bili zvani na bis. Ruku na stranu, njihovim sam nastupom iznimno zadovoljan i bez obzira na tu zadnju primjedbu.

    Uzevši sve zajedno u obzir, ovaj koncert bi bio vrijedan odlaska i da je vrijeme bilo mnogo gore. Sva tri benda su besprijekorno odradili svoje nastupe i bit će mi vrlo drago vidjeti bilo kojeg od njih opet.

    Izvještava: Fran Jednobrković

    Muziku podržava