U silno velikoj, visokoj, širokoj, a bogme i kvalitetnoj ovogodišnjoj ‘paleti’ metal koncerata koja nam se nudila ili se još uvijek nudi, Zagreb i Tvornica dobili su prigodu ugostiti veliko ime, ime koje izaziva respekt kako među starijom, tako i među mlađom generacijom heavy metal fanova – In Flames.
Još od potvrde ovog koncerta nije bilo nikakve sumnje da je, uz kombinaciju Iced Earth/Saxon, njihov koncert apsolutno najveći metalni događaj u prvoj polovici godine. A to je u srijedu navečer i potvrđeno.
Jer koncert ovih pionira melodic death metala (eh, gdje su ta vremena) gledala je gotovo pa u potpunosti ispunjena Tvornica i, usprkos nekim većim, a nekim manjim nedostacima, nazočila jednom vrhunskom događaju. 
No unatoč silnom oduševljenju fanova In Flamesa, ipak sam imao osjećaj podijeljenosti, budući da je svaka od dvije ‘suprotstavljene’ strane fanova očekivala da će koncertom ‘vladati’ pjesme baš iz ‘njihova’ razdoblja. Naravno, mislim na ‘pre’ i ‘post’ ‘Clayman’ fazu. To se pokazalo dosta neutemeljenim, jer In Flamesi su odradili koncert s kojim doista mogu biti zadovoljni svi (ili gotovo svi).
Početak ovog događaja trebao je biti u 20:30, kada je bilo u planu da zasvira Noctiferia, no njezin je nastup kasnio devet minuta. Bend je imao nekih 40-ak minuta na raspolaganju i prigodu da ‘zagrije’ već tada skoro pa napola ispunjenu Tvornicu. 
Dobro poznata zagrebačkoj publici, Noctiferia je odradila sasvim pristojan show, koji je možda bio predug za jednu pjesmu, ali isto tako, koji je nagovijestio osnovni problem večeri – razglas. Naime, bubanj i bas prvenstveno su im se čuli prejako, a i kompletan sound je stvarno bio ‘prenabrijan’.
Nakon njihova nastupa prostor pred pozornicom počeo se naglo popunjavati, no prvi problemi te večeri zadesili su popriličnu masu fanova koji su imali namjeru ući u Tvornicu neposredno pred sam koncert In Flamesa.
Naime kako je u kratkom vremenu na ulaz krenuo veliki broj ljudi dogodile su se, naravno, gužve, kojima su dodatno pridonijeli i ne baš organizirani redari.
Nove nevolje prilikom ulaza dogodile su se kada za posljednji val koji je ulazio, barem smo tako čuli, nije bilo mjesta u garderobi. Čudno, jer se znalo odavno da će doći puno ljudi. Ipak su (vjerojatno) ušli svi koji su planirali i moglo se početi.
Četrdesetak minuta ‘uštimavanja’ instrumenata i opreme od strane tehničara benda i konačno se gase svijetla Tvornice, što je bio jasan znak da bend samo što nije zaposjeo pozornicu, a to se naposlijetku dogodilo u 22:03.
Da nas očekuje paklena večer, pokazalo se već odabirom otvarajuće skladbe “Pinball Map“, što me odmah u startu ugodno iznenadilo, budući da sam očekivao nešto s novog albuma.
Osim uvodne pjesme, dogodilo se još jedno, ne baš iznenađenje, već više potvrda ranijih najava. Naime ni na ovom dijelu turneje nije prisutan ‘originalni’ gitarist Jesper Stromblad, koji, kako je poznato, ima problema s alkoholom, već ga mijenja Niclas Engelin (Engel, Guardenian, Passenger), koji je ponovno uskočio u bend kao zamjena.
Na spomenuti je način, odnosno zahvaljujući “Pinball Map”, atmosfera u, ionako vrućoj i skoro pa ‘bezzračnoj’ Tvornici (pušenje dodatno otežalo situaciju), bila na vrhuncu već na samom početku konceta, a prema kraju se dodatno usijavala, pa je uhvatiti i najmanji atom svježeg zraka bila skoro pa nemoguća misija.
Na “Pinball Map” nadovezala se, također odlično prihvaćena “Leeches” pa “Delight & Angers“.
“Episode 666” bilo je još jedno veliko i ugodno iznenađenje večeri, poglavito za stare obožavatelje. Moram spomenuti i poveći nedostatak posebno primjetan u tih, prvih nekoliko naslova, kada sound nije bio baš ponajbolje podešen, i, u prvom redu vokali gotovo da se nisu čuli, da bi nakon tih nekoliko pjesama bio postignut određen napredak.
Sreća je da su izabrane baš te pjesme, koje publike jako dobro zna, pa se po paklenoj atmosferi i ne bi dalo zaključiti da nešto nije bilo u redu. A nije bilo, to je činjenica.
Jer sound je cijelim tijekom koncerta bio u najmanju ruku problematičan, štoviše, transferiran je ‘na mahove’, pa se tako ponajbolje čulo u povišenim dijelovima, podalje od stagea, slabije u središnjem i ‘kutnom’ dijelu, a najslabije u redovima najbližim bendu. Ali unatoč tome, atmosfera je i dalje bila fenomenalna, ponajviše zahvaljujući fantastično/fanatičnoj publici, ali i vidno raspoloženom bendu, posebno pjevaču Andersu, koji je konstantno održavao rijetko viđenu komunikaciju s publikom.
Dodamo li tome nekoliko, očito posebnijih, i pomno odabranih pjesama koje su sjajnu publiku digle ‘do stropa’, a adrenalin na granicu fizičkog izlaska kroz pore, jasno je da i nije imao težak zadatak, no ponašao se na stageu kao pravi lider, pravog, velikog benda, što In Flames apsolutno jest.
Prvi takav naredni ‘događaj’, odnosno novo ‘dizanje’ publike, dogodilo se s “Colony“, nakon koje je cijela dvorana zapjevala ‘happy birthday to you’, namijenjeno pjevaču Andersu Fridenu koji je te večeri proslavio svoj 36. rođendan, kojeg je očito, i prije koncerta malo proslavio.
Nakon zahvale, Anders je najavio “The Hive“, koja je izazvala ‘preddelirij’, i tijekom koje se stvara razarajući moshpit u središnjem dijelu dvorane, da bi nakon nje odlično legla i “Cloud Connected“, nakon koje Anders pao po stageu.
Jedna od najiščekivanijih pjesama, “Alias“, konačno je došla na red, a jedan od najboljih trenutaka večeri uslijedio je s “Behind Space“, odnosno, moglo bi se reći, njezinom skraćenom verzijom, jer je prekinuta i izostao je solo dio.
Tu se, kao i u nekim drugim pjesama, osjetio Jesperov izostanak, jer, koliko god je sjajan gitarist, Niclas je opet ‘upao’ naprasno, pa je očito da nije sve stvari u tako kratkom roku mogao savladati do u detalje.
No nije niti bitno, svaka mu čast što je uopće prihvatio tu nezahvalnu ulogu, usprkos njegovoj neupitno visokoj reputaciji. Zato vjerujem da velika većina nazočnih neće uzeti za zlo, jer je ‘odrađivanje’ svih soloža palo samo na leđa Bjorn Gelottea, pa je pokoji falš nešto što se moglo očekivati.
Apsolutni, neprikosnoveni vladar večeri bio je “Only For The Weak“, kada se Tvornica doslovno tresla, što od izvedbe benda, što od razuzdanog plesa, što od činjenice da se pjesma orila iz grla gotovo kompletne dvorane, koja je neprestanim skakanjem odgovorila Andersu na njegove pozive na ‘jump, jump’. I koja u najvećem dijelu nije primijetila promašaj kod jednog prijelaz u sredini pjesme.
Nakon nekoliko ‘žestica’, računajući i “Disconnected“, odlično je sjela laganica “Come Clarity” s istoimenog predzadnjeg albuma, koju je publika otpjevala s Andersom, da bi nakom “The Quiet Place“, još jednog u nizu ‘highlighta’ večeri, Anders izrekao niz (zasluženih) pohvala na račun publike.
Treba posebno istaknuti da Anders, otprilike kao Matt i Jon na koncertu Iced Eartha, kraj odlične publike ponekad nije uspijevao dolaziti do riječi, što ga je posebno oraspoložilo, pa, moram ponovno reći da je ona bila – izvanredna, i kao i uvijek, krajnje kompetentna.
A sudeći po iskrenim pohvalama spomenutih i još nekih izvođača, te povodeći se osobnim iskustvima s koncerata izvan naše domovine, mislim da je naša metal publika možda i najbolja u regiji i to je jedan od razloga što sve više i više bendova rado dolazi (i vraća se) k nama.
Iako je bilo očito već od samog početka da je u odličnoj formi, baš je takav odnos publike Andersa, očito je bilo, dodatno ‘dignuo’, pa je tako imao puno doskočica, kao što je npr., izjava da je miješanje crnog vina i cole uništavanje vina, zatim davanje mikrofona fanu u prvom redu da otpjeva refren, posuđivanje fotoaparata od jedne cure za potrebe slikanja ispunjene Tvornice (i uredno vraćanje), govor o tome kako će se napiti nakon koncerta i slično.
“The Mirrors Truth” bio je još jedan odličan podsjetnik da je u tijeku promotivna turneja za “A Sense Of Purpose“, a još jedan dokaz Andersovog dobrog raspoloženja je izjava kojom je, nakon što je “Take This Life” posvetio svim curama u dvorani, jednog fana, koji se oduševljeno javio iz prvih redova, podsjetio da ‘dobro izgleda, ali da nije cura’.
Da je ova nezaboravna večer pri kraju dala je naslutiti sljedeća pjesma “My Sweet Shadow“, nakon koje se bend nekoliko minuta pozdravljao s obožavateljima te otišao s pozornice.
I nije se vratio na bis. U svakom slučaju, jako neobično, sagledamo li činjenicu da su svirali osamdesetak i koju minutu, koncert je bio ‘ispunjen’, no kako je bis uvijek odraz poštovanja prema fanovima, a i ‘tvorničari’ su ga zaslužili, ne bi bilo loše da su ‘lupili’, recimo, “Embody The Invisible”, “Ordinary Story”, “Bullet Ride” ili koju stvar s “The Jester Race”.
No nisu, i moramo reći da im je to, usprkos, ponavljam, odličnom koncertu, jedan poveći propust. Čak i da su zadnje dvije stvari (“Take This Life” i “My Sweet Shadow”) svirali na bisu, bolje bi izgledalo.
No, da zaključim pogled na sam koncert; fantastičan bend, još fantastičnija publika i vrlo dobra set lista pozitivne su, a razglas, kašnjenje s početkom što je najprije ljude ostavilo vani da se smrzavaju, a nakon toga se dogodila velika gužva na uskom ulazu, jer su, naravno, svi htjeli što prije ući, obzirom da su očekivali predviđenu satnicu, negativne strane ovog koncerta.
I na kraju, izlazak umorne publike redarska služba, koja se niti tu nije iskazala, mogla je organizirati i bolje, jer se izlazilo skoro pola sata, a poput sardina stisnuti ljudi, ionako na kraju snaga, morali su uložiti dodatne, nepotrebne napore da konačno dođu do zraka, što im je najviše trebalo nakon stvarno odličnog provoda i izbacivanja ogromnih količina energije.
Istina, pušenjem u zgusnutom prostoru i unošenjem pića u staklenkama, te njihovim razbijanjem na podu, neki su pojedinci većini ljudi ranije navedene nedaće još i dodatno pojačali, no to je već stvar osobnih navika, koje ćemo jednom ipak, u korist većine, morati promijeniti, htjelo se to ili ne.
Ipak, zbrojimo li i oduzmemo li pluseve i minuseve ovog koncerta, koji se ozbiljno približio Iced Earth/Saxonovom, a to sam mislio da se neće dogoditi kod nas u skorije vrijeme, pozitivnih strana, ako ih i nije bilo više, bile su kolosalnije, pa tako s veliko sigurnošću mogu reći da je koncert In Flamesa bio – veličanstven.
Bez obzira što je bio lošiji od, recimo, onog na prošlogodišnjem Metal Campu, jer je očito da im otvoreni prostor bolje odgovara i to ne samo zbog pirotehnike (koju bolje da ovdje nisu koristili, jer bi se možda netko ugušio), In Flames je i u Hrvatskoj dokazao da je stvarno veliki bend po svim parametrima.
Zato ne treba izostaviti ni činjenicu, također onu koja ide na ‘plus’ stranu, da je velika čast što nas je jedan takav bend uvrstio na turnejsku listu. A prema onome što smo im pokazali, uopće ne bi bilo iznenađenje da to opet naprave već na sljedećoj turneji.
Set lista:
Pinball Map
Leeches
Delight & Angers
Episode 666
Drifter
Colony
The Hive
Cloud Connected
Alias
Behind Space
Only For The Weak
Disconnected
Come Clarity
The Quiet Place
The Mirror’s Truth
Trigger
Take This Life
My Sweet Shadow
foto: Matej Grgić
Fotografije su objavljene u našoj foto galeriji.
