Roger Waters – The Wall Live
Rasprodana zagrebačka Arena sinoć je nazočila glazbeno-vizualnom spektaklu kojeg će dugo biti uistinu teško nadmašiti.
Roger Waters je, pune 32 godine od premijere, stvorio koncertnu varijantu “The Walla” koja svojom ozbiljnošću, pristupom i porukama znatno nadmašuje izvornu verziju.
Mnogi od nas imali tu sreću da odu na izvrstan rock-koncert, kao što su mnogi od nas kupili ulaznicu za ono što će se poslije pokazati odličnom glazbeno-scenskom izvedbom. No, koliko god da je takvih iskustava oko nas, nisam siguran da je itko (barem od ovdašnje koncertne publike) bilo kada i bilo gdje vidio tako fascinantan glazbeno-scenski spektakl kakav se sinoć odigrao u zagrebačkoj Areni, gdje je nekadašnji lider i basist Pink Floyda, Roger Waters, nakon više od tri dekade uskrsnuo svoj magnum opus, album “The Wall”.
“The Wall Live 2010/2011” je, naime, daleko veći i ambiciozniji projekt čak i od sebe samog – to jest, od svoje prve inkarnacije početkom osamdesetih. O kakvoj je gargantuovskoj priči već i u početku bila riječ najbolje ilustrira podatak da je na izvornoj turneji održano jedva preko trideset koncerata zbog golemih troškova opreme i pozornice, koji su Floyde doveli na rub bankrota (iako su u to vrijeme neupitno bili jedan od najvećih bendova na svijetu, s tri albuma na broju jedan svjetskih top-lista u manje od šest godina!). 
Pokazalo se, međutim, da gradnja zida pred publikom u realnom vremenu, uz dodatak 15-metarskih lutaka i videoprojekcija nije tako lak zalogaj, što je s tenzijama na relaciji Waters-svi ostali u bendu predstavljalo fatalnu kombinaciju nakon koje se sastav praktično raspao. Tako je jedna od najupečatljivijih autorsko-poetskih ispovijesti u povijesti rocka silom prilika obješena o klin prije nego što joj je, objektivno, bilo vrijeme: koncerti na samoj turneji pak postali su s vremenom gotovo mitski, poput priče o snježnom čovjeku: svi znamo za njih, ali ih nitko nije vidio…
Baš zbog svega toga, Watersov odabir “The Walla” kao projekta kojim će (najvjerojatnije) zaključiti svoju koncertnu karijeru sasvim je razumljiv: nakon što se prethodnih godina koncertno i kondicijski pripremao s “In The Flesh Tour” i “Dark Side Of The Moon”, za kraj je došla na red njegova najosobnija ploča kojoj će konačno dati do kraja adekvatan tretman pred publikom – istom onom koja je “The Wall” učinila najprodavanijim dvostrukim albumom u povijesti i od njegove turneje načinila famu. Da će sve biti do kraja minunciozno uređeno i izvedeno, nismo niti sumnjali; nisu li upravo Floydi tijekom čitave karijere prednjačili upravo u težnji za perfekcijom na svim razinama, od anatomije zvuka do dizajna omota? Waters se pritom oboružao umnogome istom ekipom i istim rješenjima kao i za prvu produkciju (sve o tehničkim i idejnim rješenjima, ali i o mnogočemu drugom, pročitajte u iscrpnom članku kolege Vrečka), okupio vrsni 12-člani bend i krenuo na svjetsku turneju.
Golema bina s prepoznatljivim floydovskim okruglim videoplatnom dočekala je publiku optočena dijelovima zida s obje strane. Kratak uvod trube (tema iz “Outside The Wall”) jedva je dao naslutiti frapantan udar zvuka razvaljujućeg, stadionskog rocka “In The Flesh?“, koji se pokrenuo istovremeno s nizovima signalnih raketa i projekcijom zlokobnog znaka dvostrukih čekića u video-krugu. Ovako moćan početak bacio bi u trans i veće dvorane od Arene: pojava Watersa u reflektorskom topu, međutim, dovela je publiku u euforiju, kao i umanjeni model njemačkog bombardera Stuke što se u odjavnoj grmljavini skladbe po sajli spustio preko pola dvorane, udario u desni rub već postavljenog Zida (dalje: Zid) i zapalio.
No, ako je većina svih tih ideja već bila viđena na prvoj turneji, “The Thin Ice” donio je značajnu inovaciju u odnosu na izvornik. Čitavo vrijeme skladbe na platno su se projicirala lica civila poginulih u Iraku, Afganistanu, napadu na Svjetski trgovački centar… pri čemu su portrete pratili i osobni podaci žrtve, kao i mjesto stradanja, nakon čega je svaka umanjena slika bila trajno projicirana na svoju zasebnu ciglu u Zidu. Ionako potresnu solažu dočekali smo pred morem fotografija pokojnika, svatko sa svojim emocijama. Zid je tako, osim simbola koji sablasno raste pred našim očima, postajao i golemo projekcijsko polje društveno osviještenih ideja i kritičkog promišljanja sumorne globalne svakodnevnice koje je Waters publici servirao iznimnim osjećajem za mjeru, izbjegavajući time zamku da se čitav Zid pretvori od metafore u pamflet.
Sljedeće tri euforično popraćene skladbe – gdje je bend pokazao superiorno baratanje hipnotičkim riffovima, osobito u zlokobno izvedenoj “Another Brick in the Wall, part 1” i s golemim hidrauličkim ravnateljem škole koji se, s novom frizurom nalik pipcima, nadvijao nad čitavu četu rasplesanih klinaca na bini u “Another Brick… part 2” – poslužile su kao djelomičan predah za ono što će doći nakon prvog obraćanja publici (pozdravu “Dobro večer Zagreb” dodao je i “Odličan nastup!”).
Prva katarza, naime, uslijedila je s “Mother” koju je Waters sve do refrena izvodio sam, uz pratnju vlastite, pomalo šumeće snimke iz Earls Courta 1980. – kada je po vlastitim riječima, bio ‘jadan i sjeban’; tada se, uz nizove majčinskih zaštitničkih fraza ispisivanih po Zidu, kao pratnja stihu “Mother, should I trust the government?”, neočekivano na desnoj strani Zida pojavio natpis ‘No fucking way’ – a na lijevoj, krvavocrvenim slovima na čistom hrvatskom, ‘Nema jebene anse’, što je publika popratila oduševljenom provalom ovacija, usprkos očitom i logičnom nedostatku ‘š’.
“Goodbye Blue Sky” nastavila je u istom tonu, s novoanimiranim Scarfeovim bombarderima kojima je u polumraku vrvio sve veći Zid, što su umjesto bombi ispuštali krvavocrvene religijske simbole, ali i simbole dolara i naftnih kompanija. Dvije studije unutarnje pustoši, “Empty Spaces” i “What Shall We Do Now?” krajnje su se prirodno nadovezale na ovakav idejni tijek, odavši pritom počast Geraldu Scarfeu, čije animacije za ove skladbe uopće nisu mijenjane, pokazujući koliko su početkom osamdesetih žurile ispred svog vremena.
Predah u obliku “Young Lust“, “One of My Turns” i “Don’t Leave Me Now” (uz vrlo dobru Watersovu vokalnu izvedbu, zahtjevnim registrima usprkos, i lutku jezive močvarne amazonke s neonskim ustima) poslužio je samo kao zalet za obrušavanje na zamorni konzumizam u “Another Brick in the Wall Pt. 3“, u kojem je već gotovo popunjen Zid postao izrazbijani televizijski ekran s hrpom rafalno ispucanih logotipova od Toyote do L’Oreala, nakon čega je preostalih par cigli postavljeno tijekom jama “Last Few Bricks” – u kojem je bend kombinirao riffove iz “Happiest Days of Our Lives” i “Part 1” sa zlosutnom solažom “Empty Spaces”.
Nagla i tupa mučaljivost s kojom je posljednja cigla kompletirala Zid nakon “Goodbye Cruel World” doimala se zato kao namjerno izazvani tjeskobni antiklimaks, poslije kojeg 20 minuta pauze nije loše došlo.
Početak drugog seta s bendom i Watersom iza Zida akcentuirao je svu potenciju izvorne, emotivno izolirane koncepcije showa: iako su “Hey You” i “Is There Anybody Out There?” bile izvrsno izvedene, bilo je jasno da tamo iza Zida može stajati bilo koji bend – ako ga uopće ima. Zid se, međutim, otvorio na “Nobody Home“, taman toliko da tvori okvir kroz koji se jasno vidio Waters koji pjeva u čitavoj hotelskoj sobi s lampom, televizijom i krevetom, što je definitivno ostao jedan od najupečatljivijih trenutaka čitavog koncerta.
“Vera” i “Bring the Boys Back Home” su, tematizirajući povratke s bojišnica, vratile kritičku oštricu u sam fokus, odakle se nije maknula do kraja koncerta. Potonja skladba donijela je izvrstan Watersov intelektualni trik u obliku citata “…svaka ispaljena raketa, svaki porinuti ratni brod, svaki proizvedeni top zapravo predstavlja otimačinu (ova riječ je žarkocrveno ispisana preko čitavog Zida) od onih koji su gladni i nisu nahranjeni, od onih kojima je hladno a nisu odjeveni”. Sva poanta posezanja za ovom mišlju otkriva se u projiciranom imenu njena autora: Dwight Eisenhower. Pa vi vidite, draga publiko.
Ta ista publika, već dobrano raspamećena nevjerojatnom vizualnom uređenošću svakog kadra i slova na Zidu, doživjela je svoj drugi klimaks na odlično izvedenoj “Comfortably Numb” s gitarskim solom s vrha Zida (kao i Gilmour nekad), što je opet bilo znalački prigušeno gotovo gospel izvedbom “Show Must Go On” na samom rubu bine – ali samo da bi potom ponovo Arenom grmio “In The Flesh” koji je jezivo sličio na nacistički mimohod: bezimene figure na vrhu Zida vijorile su zastavama sa čekićima, niz projiciranih pilona s kojih padaju čekićasti plakati i Watersom u kvazi Gestapo-odori koji, nakon obraćanja masi, puca po publici iz mitraljeza…
Zaista, adekvatno mahniti uvod u “Run Like Hell“, s bendom što je prašio sve u šesnaest; no, gotovo da je bio zasjenjen možda i najboljom projekcijom čitavog koncerta, otpočetom uvodnim citatom iz Kafkina “Procesa” i završnim iz Orwellove “1984.” u obliku grafita, nakon čega su Zid preplavile varijante iPadovog logotipa: iBelieve s Mao Ce Tungom i Staljinom, iLead sa svinjom u odijelu, iPaint s Hitlerom (!!), te iPay sa slikama mora grobova. Središnji dio skladbe, izveden kao kombinacija interventnih policijskih i ambulantnih sirena, bio je pak popraćen autentičnim i poznatim videoisječkom u kojem američki vojnici u Iraku, nakon opširnih konzultacija putem radioveze, greškom ubijaju novinara Reutersa Saeeda Chmagha i njegove sugovornike, misleći da kamera predstavlja oružje. Imena poginulih potom su ispisana na Zidu, uz poruku: ‘Sjećamo vas se’.
Reakcija publike bila je toliko silovita i frenetična da se čitava stvar pomalo ispuhala za sam finale, u kojem su na “Waiting for the Worms” marširali Scarfeovi čekići, a “The Trial” bio, opet, u potpunosti prenesen iz filma, uz vrlo dobru Watersovu vokalnu sinkronizaciju. Pomalo oprezni raspad Zida i akustični jam “Outside The Wall” do kraja su, međutim, otpustili tenziju, omogućivši publici da provalom oduševljenja isprati 67-godišnjeg frontmena i njegov vrlo dobar sastav s bine.
Waters je tako do kraja uspio u namjeri da ne samo nanovo stvori, već i posve aktualizira svoj ultimativni umjetnički projekt. Ono što pritom fascinira je energija, trud i beskrajno pedantna volja da se sve to provede do kraja: “The Wall 2010”. toliko je spektakularan da je to teško i zamisliti – no, za razliku od inače, ovdje spektakl nije u funkciji poticanja praznoglavog oduševljenja ili političko-potrošačke manipulacije, već upravo suprotno.
Čitav glazbeno-vizualno-scenski show promišljen je i kompletan do te mjere da je teško zamisliti snažnije motivacijsko sredstvo za razmišljanje vlastitom glavom i razmatranje vlastitog suosjećanja prema svijetu u cjelini. Waters je tako definitivno izbio iz ruku omiljeni argument ‘pravovjernih’ rock-kritičara, što su godinama opisivali “The Wall” kao nepopravljivo narcisoidan, sobom opsjednut projekt, s beznadno pretencioznom glazbom koja nije pravi rock’n’roll. Čitava tvrdnja dijelom je istina: u izvornom “The Wallu” njegov autor nedvojbeno je bio više zaokupljen samim sobom i načinom artikulacije vlastitih emotivnih i životnih trauma negoli ostalim aspektima ciklusa. Nova inkarnacija turneje pokazuje koliko univerzalnog, međutim, u njemu opstoji, pa makar i bio započet kao svojevrsni auto-egzorcizam – i kako je u osnovnim zamislima već bilo dovoljno snage da, s potpunom životnom zrelošću gospodina Watersa, čitava stvar preraste iz dominantno osobne perspektive u istinski općeljudski poziv na akciju i promišljanje, prije nego što nam se dogodi ono što se već dogodilo svima gladnima, stradalima, nepravedno osuđenima i poginulima.
Možda je “The Wall Live 2010/2011” uistinu posljednja Watersova turneja. Ako je tako, može biti posve miran, jer je njome sasvim jasno pokazao ne samo snagu vlastitih intelektualnih i umjetničkih potencijala u sinergiji s njegovom društvenom angažiranošću i političkim interesima nego i koliko ona sugestivno djeluje na njegovu publiku, koju poziva i potiče na oštrije, angažiranije, kritičnije i ultimativno humano promišljanje svijeta kojem smo izloženi i koji nas tako nemilosrdno šamara.
Može li se od rock umjetnika danas više i tražiti? Možda, ali teško; jer, kad autorov vokal otrovno zapita – što ćemo upotrijebiti za ispunjavanje praznih prostora kojima se valjaju valovi gladi – i to dok se dva demonska ljubavna cvijeta miluju sekundu prije negoli će se međusobno pojesti, imperativ traženja odgovora i zauzimanja stava teško je izbjeći. Tako se, u smislu poruke, osvještavanja i akcije (čemu je “The Wall” stremio od samog početka) te nakon svih dvojbi i osporavanja čitavog projekta prije tridesetak godina, ova turneja uistinu nadaje kao zasluženi (finalni?) trijumf najosobnijeg Watersova rada i karijere u cjelini – a kad smo već kod karijere, dopustite da zaključimo koliko su samo rijetki takvi koji su u stanju načiniti remek-djelo poput “Dark Side of The Moon” i potom još jednom trijumfirati na istom polju mnogo godina kasnije!
Sastav:
Roger Waters – bas, vokal, akustična gitara, truba
Graham Broad – bubnjevi, udaraljke, ukulele
Dave Kilminster – gitara
G. E. Smith – gitara, Bass Guitar, Mandolin
Snowy White – gitara
Jon Carin – klavijature
Harry Waters – Hammond orgulje,
Robbie Wyckoff – vokali (dionice Davida Gilmoura)
Pozadinski vokali: Jon Joyce, Kipp Lennon, Pat Lennon, Mark Lennon
PS. U tijeku pisanja ovog izvještaja primili smo i obavijest koju valja
spomenuti: Rogeru Watersu neposredno prije koncerta u Areni uručena
nagrada Porin za posebna postignuća u glazbi, što je prvi takav Porin
dodijeljen nekom stranom glazbeniku izvan glasačkih kategorija. Statua
je, sasvim prigodno, izrađena od bračkog kamena.
