Reflektor: Anna Calvi, Lovely Quinces, Side Project, Koala Voice
Iako me veselila činjenica da imamo novi glazbeni festival koji je već prve godine svog održavanja u goste doveo jednu Annu Calvi, puno toga pošlo je po zlu već u samom startu.
Kao da se sve urotilo protiv ni krivog ni dužnog organizatora – počevši od slabije prodaje ulaznica te loše vremenske prognoze koje su s Tuškanca preselile cijelu priču u Tvornicu kulture pa sve do tonca koji je gotovo izmasakrirao koncert headlinerice prvog dana festivala.
No, krenimo redom od prvog nastupa večeri za koji se pobrinuo zagrebački electro duo Side Project. Luka Vidović i Anja Papa zajedno su s pratećim bendom samouvjereno otvorili Reflektor, uz izvedbe pjesama koje su uživo zvučale puno žešće no što je to na albumu. 
Glavni adut ovog benda iznimno je kvalitetan Lukin vokal koji svojom jačinom često ‘pojede’ glas svoje kolegice, no to niveliranje i usuglašavanje intenziteta izvedbe zasigurno će se popraviti kad iza ovih mladih glazbenika bude malo više odrađenih koncerata. Ono što svakako moraju ubuduće izbjegavati jest ona standardna boljka svih novijih bendova, a to je da im stvari zvuče prilično ravno, bez bitnijih promjena u ritmu i melodiji.
Drugi i najbolji izvođač koji je prethodio glavnom događaju zove se Koala Voice, a dolazi iz Slovenije. Njihova karizmatična pjevačica i gitaristica Manca Trampuš plijeni pažnju svojom energijom koja podsjeća na Davida Byrnea, a i sama glazba snažno je obilježena zaraznim ritmom koji poziva na ples, baš kao i kod Talking Headsa. 
Nakon zabavnih i šarmantnih Koala Voicea na scenu je stupila Dunja Ercegović, kantautorica poznatija pod imenom Lovely Quinces. Dojmljiv vokal svakako je najjači adut mlade Splićanke, a svakako joj u prilog ide hvale vrijedna društvena angažiranost i prirođeni bunt kojim se doduše jučer malo previše razmetala na stageu razrješavajući svoje privatne probleme pokazivanjem srednjeg prsta “osobi koja zna o čemu se radi”.
Nešto prije 23 sata na scenu je stupila toliko očekivana Anna Calvi, da bi oduševljenje vrlo brzo splasnulo kad sam shvatio da će ton majstor, koji izgleda, a i ponaša se kao da je na koncertu The Offspringa, uništiti ono najljepše što britanska glazbenica ima za ponuditi publici, a to je njen glas. Tako su vrhunske stvari kao što su “Eliza”, “Suzanne&I” i “Blackout”, u kojima dramatičnost i sva raskoš Anninog vokala posebno dolaze do izražaja, bile bitno devastirane iz pukog razloga što neki frajer ne zna smanjiti doživljaj s pojačavanjem gitara i bubnjeva.
Daleko od toga da se virtuozno sviranje zvijezde večeri ne treba naglasiti, no to je ionako učinjeno sjajnim solažama poput one koju smo imali priliku čuti tijekom “Love Won’t Be Leaving“, zaključne pjesme s njenog albuma prvijenca. Sličan slučaj imali smo i tijekom obrade pjesme “Wolf Like Me” benda TV On The Radio, gdje je Britanka još jednom pokazala što sve može sa svojim Fender Telecasterom.
No, ostaje itekakav žal za demonstracijom njenih glasovnih mogućnosti koje je svojim agresivnim zvučnim zidom uništio netaktičan tonac. Jedina stvar u kojoj čak ni on nije mogao nadjačati ljepotu i raspon njenog vokala jest “Sing To Me“.
Puno prekratak koncert koji je trajao svega sat vremena završen je u odličnom ritmu, s hitom “Desire“, nakon kojeg je publika bezuspješno pokušavala dozvati Annu na bis.
Šteta, mogao je to biti vrhunski koncert kao utjeha za slabiju posjećenost i otvoreni prostor. Umjesto toga, prvi je dan Reflektora završen glazbenim doživljajem koji je tek blijeda sjena nastupa Anne Calvi u Kinu Šiška prije dvije godine.
