Kad me carinski službenik na amsterdamskom aerodromu upitao kojim razlogom dolazim u Nizozemsku, nisam mu priznao da stižem kako bi vidio nastup benda koji se u prijevodu zove ‘rat protiv droge’. Naime, u zemlji u kojoj su svakakvi veseli opijati legalizirani takav bi se odgovor mogao smatrati neslanom šalom i odvesti u razne neugodnosti. “Stižem turistički”, odrezao sam kratko.
The War on Drugs u Nizozemskoj imaju dugu reputaciju, navraćaju često i rado su viđeni gosti. A i jedan su od onih sastava koji ne da nisu nastupili u Hrvatskoj, nego nam se nisu ni približili. A kad se prošlog ljeta počelo diskutirati o još neobjavljenom novom albumu “A Deeper Understanding” i o tome hoće li barem biti u razini prethodnog im remek-djela “Lost in a Dream” priča je počela dobivati gotovo dylanovski mistični pokrov. Ukratko, bend je trebalo vidjeti uživo jer ovakav niz albuma nije slučajnost već ih radi netko tko zna svoj posao.
U koncertnu dvoranu se smjestilo nekoliko tisuća ljudi. Prvi objavljeni nastup bio je brzo rasprodan pa su dodali ovaj novi, koji je također brzo planuo. U dvorani je stajaći parter, galerije s ugodnim stolicama, zabranjeno pušenje i bogati merchandise pult, sve sa majicama kratkih i dugih rukava (s aktualnom turnejom na leđima naravno), kapama, bedževima, torbama, maramama. Dakle, sve je obećavalo da će biti dobro, a dobro je i bilo.
Kao predgrupa nastupili su The Barr Brothers. Kao što im ime govori, radi se o braći. Jedan je za gitarom i mikrofonom, dok drugi udara bubanj. Bend je bio dopunjen dodatnim članovima, a prvo što je stršalo na pozornici bila je velika harfa. Koliko ste često na koncertu indie benda vidjeli harfu? A koliko ste je često vidjeli na nastupu neke predgrupe? Sve to svjedoči o velikom profesionalizmu ovog dvojca čiji je novi album jako dobar, a prethodni “Sleeping Operator” bi preporučio baš svima. U četrdeset i pet minuta svirali su pjesme s tih albuma. Krenuli su indie tiho i razvijali stvar od nježnog folka u stilu ranog Cohena, preko avangarde Wilca do kakofonije The Velvet Undergrounda. Kao predgrupa nisu nas ugnjavili – kao što se često zna dogoditi – već pripremili teren za glavnog izvođača.
The War on Drugs su se na pozornici pojavili točno u devet, i napustili je točno dva sata poslije. U 10:55 lider Granduciel kazao je da imaju vremena za još jednu pjesmu i u pet minuta zgotovio finalnu “You Don’t Have to Go”. U svoj set su smjestili petnaest pjesama, većinom s novog albuma i albuma “Lost in a Dream”. Krenulo je s “In Chains”, “Holding On” i “Pain”. Kad je na početku Adam Granduciel vidio ogromnu masu ljudi koja se okupila samo je u mikrofon uzdahnuo “wow”, očito još nenaviknut na rasteću popularnost još donedavno malog benda. Cijeli bend uživo zvuči fantastično. Kod TWOD se radilo o tome da se nijedan instrument nije izdvajao niti monopolizirao izvedbu, svi su zajedno gradili sanjivi zvuk koji je lelujao poput neuhvatljivog fluida daleko u hladnu amsterdamsku noć.
“An Ocean in Between the Waves”, “Strangest Thing”, “Nothing to Find” i “Knocked Down” izvedene su gotovo doslovce kao na albumu, ali golem zvuk koji se valjao s pozornice je neusporediv s intimnim slušanjem benda između svoja četiri zida. Rasvjeta koncerta je ono što je uistinu ostavljalo bez daha. Ritmički usklađena s bendom, također je farbala dvoranu cijelim nizom boja i zbilja se činilo da bi glazbu TWOD možda najbolje mogao naslikati neki impresionistički slikar. Prije izvedbe stare pjesme “Buenos Aires Beach” Granduciel je napomenuo da je to bila prva pjesma koju su davno izveli u legendarnom amsterdamskom Paradisu, a tek u izvedbi “Under the Pressure” pred kraj koncerta bend je krenuo u malo duži jamming, odstupajući od albumske verzije. Granduciel u kariranoj košulji, lagano se okrećući s gitarom, nalikovao je na Neila Younga koji ‘traži pravi zvuk Falcona’. Njegovi gitaristički pasaži nisu demostracija vještine, već su slični Youngovim bučnim krivudanjima i služe kao otvaranje prolaza u neki novi prostor. Glazba TWOD ima moć mijenjanja kontura prostora u kojem se izvodi, kao što bi to uostalom morala moći napraviti baš sva dobra glazba. Za kraj su ostavljene “Thinking of a Place”, “Eyes to the Wind” i “In Reverse”. Još je bilo vremena za bis i sve je apotekarskom preciznošću bilo gotovo u 23 sata.
Granduciel je nakon objave “Lost in a Dream” prepričao događaj s neke zabave na kojoj se našao zajedno s Bonom i Paulom McCartneyjem. Bono se nagnuo prema McCartneyju i uperio prstom u Granduciela: “Ovaj čovjek ima jedan od najboljih albuma godine”, rekao mu je. Ovim koncertom bend se definitivno dokazao kao jedan od najboljih.
