U četvrtak je u zagrebačkoj Tvornici kulture prvi pravi koncert nakon objave albuma “Echo Chamber” održao sastav The Strange.
Prvi album, “Nights Of Forgotten Films” im je izašao 2004. godine, a jednadžba za The Strange je tada glasila The Strange = The Bambi Molesters + Chris Eckman. Ta jednadžba je još uvijek bila na snazi kad je započet rad na novom albumu, pa su na njemu sudjelovali svi članovi The Bambi Molestersa. Prije koji mjesec, netom prije izlaska albuma, Molestersi objavljuju da prestaju s radom, a jedini koji ostaju u The Strange su Dalibor Pavičić te Luka Benčić, dugogodišnji peti član Bambija i vođa riječkih prvaka americane My Buddy Moose. Jednadžba od tada glasi: The Strange 2.0 = Chris + Dalibor + My Buddy Moose.
U Tvornici je nastupio deveteročlani bend. Gore spomenutu jezgru pojačao je puhački duo Ozren Žnidarić i Andrej Jakuš, pridruženi članovi mnogih sastava, pa tako i The Strangea, te, također sveprisutni udaraljkaš Borna Šercar. Ta šira zvučna slika bila je čujna već na studijskom izdanju novog albuma, na kojem su The Strange napravili odmak od minimalističkog surf noir zvuka prvijenca, ka sunčanijem pop-rock americana zvuku.
Koncert u Tvornici su otvorili s dvije pjesme koje otvaraju i “Echo Chamber”. Meksičkim puhačima obojana špageti vestern tema “Lonesome Rider” bez problema bi našla svoje mjesto na nekom albumu Calexica, a naslovna pjesma novog albuma jedan je od bržih i radiofoničnijih brojeva koje su The Strange napravili. Nakon toga je odmah došao red na stvari s prvijenca te su do kraja koncerta The Strange alternirali stare i nove pjesme te izveli gotovo kompletan repertoar koji imaju.
Nova verzija The Strangea je u neke pjesme s “Nights Of Forgotten Films” poput “See It In The Dark” i “Run With The Hunted” unijela puno više mišića te ih je bilo zanimljivo čuti u tom izdanju (generalno na koncertima malo mišića dobro dođe). Gošća na koncertu, kao i na albumu, bila je Irena Žilić, koja je izvela svoj duet s Eckmanom “Dead End Shore” te se zadržala da podeblja i sentiš s prve ploče “River Of Twilight”.
Publike je na koncertu bilo taman koliko treba da se u koncertu može uživati bez naguravanja i da svatko može imati nesmetan pogled na binu. Kako je koncert odmicao postajalo je jasno da svirački uvjerljivi sastav, s odličnim, ali nerazmetljivim solistima i karizmatičnim vokalom stvara sve bolju atmosferu te da se razina uživanja publike podiže iznad prosjeka.
Često se vode rasprave o domaćim bendovima koji pjevaju na engleskom. Činjenicu da je The Strange i publici i kritici zanimljiviji od bilo kojeg takvog benda, premda je riječ o de facto domaćem sastavu sa samo jednim članom s američkom putovnicom, ne bih pripisao samo psihološkom efektu i dojmu kojeg stvara “autentičnost” Chrisa Eckmana. Eckmanov vokal, premda nije snažan, vrlo je sugestivan, dok su njegovi stihovi puni lukave igre riječi i cohenovske duhovitosti koja se krije iza komorne fasade. Upravo te dvije stvari, uvjerljivost vokala i intrigantnost stihova su ono što najčešće nedostaje domaćim sastavima koji se “prave Englezi”.
Jedni od domaćih “Engleza” su i Nellcote, koji je nastupio kao predgrupa The Strange. Vokal njihovog Vinka Ergotića ima potencijala za nešto više, dok je njihov orbisonovski 50s blues-rock bio savršen izbor za zagrijavanje za The Strange (a bio bi dobar izbor i za neki soundtrack filma Davida Lyncha).
Finiš nastupa The Strange je već tradicionalno bio rezerviran za obrade australskih kult sastava, odnosno za “Suntrapper” Triffidsa i “Rock ‘n’ Roll Friend” Roberta Fostera (iz nikad prežaljenih Go Betweens) koja je koncert završila u atmosferi uzdignutih čaša i prijateljskih zagrljaja.
Nadam se da će The Strange ostati koncertno aktivni u narednom periodu i da će taj period potrajati što duže.
