Velika su očekivanja od debitanskog albuma The Smile; livestream izvještaj

    3960

    The Smile je, za one koji su to propustili, novi zajednički projekt Radioheadovih Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda, te Toma Skinnera iz Sons of Kemet. Prvi put publika ih je imala prilike čuti u sklopu prošlogodišnjeg Glastonbury događaja “Live At Worthy Farm”. Već su uvodna dva službena singla, nedavno objavljene “You Will Never Work in Television Again” i “The Smoke”, pokazala da se imamo mnogočemu nadati od ove nazovimo ju supergrupe.

    Kao promociju za nadolazeći debitanski album osmislili su tri nastupa uživo u londonskom Magazineu unutar 24 sata, prošloga vikenda 29. i 30. siječnja. Karte za Magazine brzo su planule, ali je zato omogućen livestream diljem svijeta za sva tri nastupa, sa neograničenim brojem karata, a koje su uz uključivanje u livestream dozvoljavale i neograničene reprize tijekom sljedećih 48 sati.

    Mene je zapao treći po redu, onaj nedjeljnji, jutarnji nastup, koji je na samom početku uključivao i pozdrav od benda za njihove prijatelje iz Japana, Australije i Novog Zelanda. No, osim što je Thom Yorke u nekoliko navrata zazivao svoju jutarnju kavu, a Greenwood svirao bos, po ničemu drugome ne bi se dalo zaključiti da zapravo nastupaju u vrlo neprirodno vrijeme za njih. Od samoga starta pa do posljednje sekunde nastupa sva su trojica bila maksimalno angažirana i “ufurana” u nastup. Naravno, od njih ništa manje ne bi ni očekivali.

    The Smile - Magazine - 190122 - by Wunmi Onibudo for Drift
    The Smile @ Magazine, Wunmi Onibudo
    Muziku podržava

    Dok su se strani mediji već nešto raspisali o tome koliko The Smile nalikuju na Radiohead, reći ću da to ovdje uopće nije ni bitno. Naravno da su Yorke i Greenwood tolika kreativna sila da je nemoguće zanemariti da ima velikih sličnosti s njihovim matičnim bendom, no Skinner se vrlo dobro uklopio u njihove nove ideje, a sve zajedno zaista je zvučalo nadahnuto, svježe i inovativno. Izveli su ukupno 15 pjesama, od kojih 12 potpuno novih, uz već objavljena dva singla, tako da već otprilike znamo kako će izgledati njihov debitantski album, ako je suditi po setlisti:

    1. Pana-Vision
    2. The Smoke
    3. Speech Bubbles
    4. Thin Thing
    5. Open The Floodgates
    6. Free in The Knowledge
    7. A Hairdryer
    8. Waving A White Flag
    9. We Don’t Know What Tomorrow Brings
    10. Skirting On The Surface
    11. The Same
    12. The Opposite
    13. You Will Never Work In Television Again

    BIS
    14. Just Eyes And Mouth
    15. It’s Different For Girls (Cover)

    U tih 15 pjesama zaista ima svega, od kratkih, gotovo punkerskih, vrlo žestokih i noiseom obojenih primjerice “Thin Thing” i “We Don’t Know What Tomorrow Brings”, pa do vrlo kompleksnih “Speech Bubbles”, “Open The Floodgates” i “Free in The Knowledge”, koje su simbioza elektroničkih elemenata i sjajnih gitarskih i klavirskih dionica, u kojima su se sva trojica čak i više puta tijekom iste pjesme izmjenjivali na instrumentima, a Greenwood je čak istovremeno u nekom trenutku zasvirao klavir i harfu, da bi u nekom sljedećem gudalom po svojoj električnoj gitari proizveo distorzirani kaos.

    Čini mi se da Radiohead nikad nisu dobili dovoljno službenih priznanja za činjenicu da su tako bezbolno i genijalno alternativni rock uveli u novu fazu u kojoj je elektronika njegov sastavni, simbiotički dio, možda za to još uvijek nije kasno. Neke pjesme su me pomalo iznenadile – “Waving A White Flag” je više synth heavy nego bilo koja pjesma Radioheada, “It’s Different For Girls” je s druge strane vrlo jednostavna, direktna, čak i poletna obrada, tip pjesme kakve Radiohead nisu svirali još od “Pablo Honey”. Sve zajedno, imam zaista velika očekivanja od albuma i nestrpljivo čekam i studijske verzije ovih pjesama.

    The Smile - Magazine - 190122 - by Wunmi Onibudo for Drift
    The Smile @ Magazine, Wunmi Onibudo

    Osim sjajnih pjesama, nastup je bio i savršeno organiziran – bend je bio smješten na okruglome stageu u sredini dvorane, sa rasvjetnim stupovima koji su bili odgovorni za kompletni light show, a sve zajedno najviše je podsjećalo na ptičju krletku. Sjedeća mjesta za publiku bila su postavljena u svih 360 stupnjeva oko stagea, i nije bilo nijednog praznog mjesta. Yorke je pomalo ostario, ali nisu mu se promijenile ni oči ni glas ni sviračke sposobnosti, i zaista ga je gušt gledati i slušati. Greenwoodovo lice nismo mogli vidjeti jer ga, kao i obično, skrivaju predugačke, misteriozne šiške, no svaki njegov pokret odisao je strašću – i dalje izgleda kao malo dijete koje ne možete odvojiti od svojih igračaka, pa o kojem god instrumentu se radilo. Skinner je nepogrešiv, i kao bubnjar, i dok sve te čudne kutijice s mnoštom kablova tjera da proizvode neke smislene zvukove.

    Jedino što je nedostajalo u cijeloj priči, naravno, jest ono što nam već toliko dugo nedostaje – pravi, fizički kontakt. Da sam zaista imala prilike jučer biti u Magazineu, to bi sigurno bilo nešto što bih pamtila cijeli život. Ovako, uzbudljivo je očekivati i dočekivati novu glazbu svojih idola, ali biti s njima u istoj prostoriji i osjetiti sve to na svojoj koži neka je sasvim druga dimenzija. Nadam se da ćemo svi zajedno uskoro ponovno imati prilike i za to.

    0 Shares
    Muziku podržava