The National na Šalati: Mjesto rutine i voljenih povrataka

    1748

    The National

    220K – 250K
    Datum i vrijeme: Utorak, 10.7.2018. @ 21:00
    Mjesto održavanja: Šalata Zagreb

    Nakon pet dugih godina The National se vratio u Zagreb. Kako to putovanje natrag, k mjestu gdje ih svi toliko vole ne bi predugo trajalo, mnogi su ih uhvatili na jednom od tri koncerta na Tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku početkom kolovoza 2014. godine. A onda predah. Oni od nas, mi od njih i tako ukrug. U međuvremenu nisu objavili album, posjećivali su neka nova mjesta i dobili još omiljenih lokacija na touru. Tek početkom 2017. prionuli su na snimanje, sada već dobro znanog, prošlogodišnjeg albuma “Sleep Well Beast” koji je neminovno značio nove nastupe na hrvatskom tlu.

    The National, foto: Monika Bračević
    foto: Monika Bračević

    Malotko je mogao očekivati da ćemo tako dugo čekati na ponovni sastanak u poznatom okružju. Jučerašnji koncert pokazatelj je dvije stvari. Ljubav svih hrvatskih obožavatelja prema njima nije okopnjela, već je stavljena na stand by. Drugo, hype se uvelike smanjio, sama setlista nije tome doprinijela, a osjećaj koji je stvoren prije desetak godina koji je činio izravnu vezu s našom publikom je prisutan, ali pomalo zatomljen. Šalata nije bila rasprodana, iza tonca je bilo dovoljno prostora za gledati i slušati u miru, a na tribinama također nije bilo gužve. Praktički se može govoriti o istoj količini pa i istim ljudima koji su ih na istom mjestu podržali 2013. godine.

    Ali daleko od toga da su sve nabrojane stvari pokazatelj da je koncert krenuo u nekom lošijem, neočekivanom smjeru. Dapače, mnogo toga što je bilo očekivano, dobiveno je.

    Muziku podržava

    Predgrupu Elf Power, koja je počela na vrijeme, dočekala je pristojna skupina koja je bila pozicionirana malo po šankovima, malo ispred pozornice, a njihov četrdeset i pet minutni nastup nazvao bih solidno odrađenim, ali gotovo neprimjetnim. Kupovao se The Nationalov merch, plakati su bili samo 20 kuna, majice nešto više, a većina je ispred Šalate striktno čekala završetak nastupa denverske četvorke jer je to značilo dolazak zvijezda večeri. Uz očito nezaobilazan komentar današnje utakmice, shvatio sam da i Amerikance zanima nogomet. Ili su im jednostavno rekli da se kod nas trenutno sve okreće oko njega.

    The National, foto: Monika Bračević
    foto: Monika Bračević

    Nešto sitno nakon 21 sat, na velikom LED ekranu u pozadini, pojavile su se riječi koje prate svaki početak koncerta na ovoj turneji – “Please stand by…”. Uz Dylanovu “Most of the Time” The National je preko ekrana praćen kako izlazi iz svlačionica i u maniri pravih nogometaša izlazi na teren kako bi izazvali konačan delirij i aplauz. Naravno, sramežljiv početak uz recentnu “Quiet Light” nije raspjevao publiku. Nije to učinila ni sljedeća “So Far So Fast“, koja je naglasila Mattov bariton, ali ono što je jedinstveno kod svih prisutnih bio je osjećaj da se zaista prati što se dešava na pozornici. Tijekom izvođenja nije bilo malih razgovora i dobacivanja, koji znaju uništiti mnoge “tiše” koncerte, već se čekalo da braća Dessner i Devendorf završe svoje instrumentalne dionice.

    Ako su nas s prve dvije pjesme počastili, onda su sve nadolazeće bile ono što su svi uistinu željeli. “Nobody Else Will Be There” još je malo zaljuljuškala Berningera koji je sa svojom košuljom i naočalama pomalo podsjećao na Waltera Whitea, a uvodno pijuckanje pive s pogledom u daljinu, zamijenio je s vlastitim buđenjem. Konačno obostrano oslobođenje dogodilo se s “The System Only Dreams in Total Darkness” na kojoj su svjetla i Bryceova gitara odigrali zapaženu ulogu, a publika je napokon u potpunosti bila uključena i ponovo svjesna energije iz Cincinnatija.

    The National, foto: Monika Bračević
    foto: Monika Bračević

    I dok su nekontrolirani uzvici parali sparnu zagrebačku večer, u prošlost smo se vratili s “Don’t Swallow the Cap” pa ponovo vraćali u sadašnjost s “Walk It Back” i “Guilty Party”. U međuvremenu je Matt bio u elementu s bacanjem čaše u publiku, oponašanjem predatora i izjavom ljubavi upućenoj komarcima. Sasvim običan dan u uredu, rekli bi.

    Masivno zborsko pjevanje ipak se prvi put najviše čulo na “Bloodbuzz Ohio“, a ljudi su zaista svoje glasnice doveli do neslućenih visina. Kao da se posljednjih pet godina samo to čekalo. Bend se malo međusobno nećkao za “Lemonworld“, ali braća su uspjela nagovoriti Matta da počne pjevati “So happy I was invited…”, a opuštena atmosfera na pozornici odavala je dojam kao da se Amerikanci nalaze doma. Recimo da i jesu.

    Pljeskalo se uz ritam gitare, a tijekom pjesme kao da se konstantno događala komunikacija s ljudima ispred stagea. Malo mi, malo oni i “I Need My Girl” već je počinjala. Nemam ništa protiv iskazivanja ljubavi na koncertima, ali mislim da je ideal ljubavi koji The National propagira kroz pjesme ipak drugačije izražen od guranja jezika što dublje u usta odmah na prvim taktovima pa zatim periodično na svakom ponavljaju “I need my girl”.

    The National, foto: Monika Bračević
    foto: Monika Bračević

    Mala kontrakcija i sterilnost ponajviše se osjetila na “Empire Line” i “I’ll Still Destroy You”, ali “Slow Show”, zajedno s “Day I Die” doveli su stvari u normalu. Pjesme su svirački, osim što odgovaraju tonu s albuma, uživo nadopunjene i introm, a posljednja i efektima, bržim ritmom i Mattovim spuštanjem u publiku. S “Trouble Will Find Me” posebno je iskočila koncertna poslastica “Graceless” na čijem se ponavljaju istoimene riječi u pjesmi osjeća poseban emotivni naboj kod vokala. “Fake Empire” vjerojatno je jedna od onih na kojoj se većina zakačila na bend, a pljeskanje, vrištanje i zborsko pjevanje kako pjesma raste prema svojem kraju, uobičajena je situacija koja ujedno označava vrijeme da se službeni dio bliži kraju. U taj službeni dio ušla je još jedna voljena i četrnaest godina stara “About Today” koja svojim bubnjarskim i gitarističkim početkom, uz lagano Mattovo naricanje, stvara atmosferu spokoja. To se s vremenom odražava i na publiku koja samo u tišini i čudu gleda magiju sviranja instrumenata sve do konačnog krešenda i kraja.

    Bis je bio kao sudačka nadoknada. Doznali smo da u finalu igramo s Francuskom, a nitko se, osim Matta, nije povukao s pozornice. Valjda smo već toliko dobri prijatelji da ono pozivanje na pozornicu nema smisla te da je taj dio bespotreban. Emotivno-eksplozivna trilogija u vidu “Mr. November”, “Terrible Love” i “Vanderlyle Crybaby Geeks” pokazala nam je kako Mattov glas ima nešto slabije mogućnosti nego prije, a ponajviše se to vidjelo na prvo navedenoj. Također, šetnja kroz publiku do šanka na “Terrible Love” nikad nije bila lakša, a pruženi outro samo je nagovijestio da bend završava svoj dio te da ćemo uz akustičnu gitaru mi morati otpjevati “Vanderlyle”.

    Bend je gledao, tri kućice s toncima napokon su odmarale, Matt je ispio svoju tko zna već koju pivu, a koncert za fanove dobio je svoj naklon. Zvuk je tijekom koncerta bio čist, bez ikakvih problema instrumenti i vokal jednako su se čuli na tribini i u prvim redovima, ali svoju funkciju ipak je podredio onome što The National čini ljudima. Taj završni trenutak u kojem “I’Il explain everything to the geeks” diže tenzije i čini Šalatu velikim zborom, objašnjava zašto su oni potrebni nama, a i mi njima. Kao što smo u tekstu već nekoliko puta rekli, malo mi, malo oni – emocije, tuga, ljutnja, grljenje, ironija, smijeh, gubljenje i traženje – to je uostalom život s The National.

    139 Shares
    Muziku podržava