The Homesick je jedna od indie atrakcija iz Nizozemske koja pokušava prokrčiti svoj put i van granica matične države. Zasad im u tome ide prilično dobro, ali negdje očito treba pokleknuti, pa je ta prigoda bio upravo zagrebački koncert, čudnjikav, zapravo, već od same najave (u najmanju ruku). Šteta.
Trojac je već bio kod nas prošle godine, ali ne i u Zagrebu, pa je tako bila idealna prilika uloviti što se to događa u zapadnoj Europi. Prema slikama i pričama s prošle turneje, bilo je ludo i nezaboravno, tijekom nekoliko koncerata napravili su dernek u prvim redovima, pa je bilo za očekivati da bi se nešto slično moglo dogoditi i u Malom pogonu, ali očito Zagrepčanima nije odgovarao datum radi Halloweena ili ih jednostavno ne zanima nizozemski bend za kojeg još nisu čuli, s obzirom da se pojavilo ljudi taman za intimnu atmosferu (da ne kažem da je prostor zjapio prazan).
Kad tome nadodamo i zbunjenost organizatora koji su prvo najavili zagrebačke Sleepyheads, pa su oni na svojim stranicama morali demantirati tu vijest, postavlja se pitanje je li se baš sve moralo urotiti protiv mladih Nizozemaca?! Dobra stvar u cijeloj priči je bila da je sve krenulo i završilo u pristojno vrijeme, jer je u 23h počinjao veliki Halloween party u Tvornici.
Naravno da je sve to moramo djelovati i na same izvođače, pa sam dojma da su zato i malo usporeno krenuli u nastup. Početne pjesme su bile nešto laganijeg karaktera, vrlo precizno odsvirane, ali bez nekog značajnijeg odjeka. Bilo je simpatično, solidno, ali nešto je ipak nedostajalo u njima. Kasnije sam saznao da su to nove pjesme koje bend testira za buduće izdanje, a ono što mogu reći jest to da ih slobodno još testiraju, treba ih malo ‘požestiti’.
Tu su se vidjele već mnoge stvari, da je bend (iako su pjesme bile tako-tako) vrlo uigran, s dva vokala dobivaju harmonijske širine, iako je u tom dijelu dominirao bubnjar koji je matematičkom preciznošću lupao po svom instrumentu. Taj dojam je ostao i do samog kraja nastupa, jer je fokusirano gledao bubnjeve i kao da ste cijelo vrijeme mogli vidjeti oblačić iz stripa nad njegovom glavom i kako neprestano broji, pokušava se štreberski sjetiti koju činelu lupiti sljedećim potezom. Iako je njegova faca bila smiješna dobrim dijelom koncerta, dečko je dobro odradio svoj posao, baš kao i gitarist i basist koji su bili zaduženi zabaviti publiku.
Kako je vrijeme odmicalo, stekao sam dojam da ih je početna depresija popustila te da su slobodnije predstavljali svoje pjesme. Tu se gitarist pokazao boljim vokalom od basiste, ali kako su pjesme bivale življe, tako je i općenito atmosfera bila sve bolja i bolja.
I onda, pred sam kraj koncerta dobili smo potvrdu zašto je bend toliko uspješan u svojoj državi (a i šire). S posljednje tri, četiri stvari krenuli su dublje u psihodeliju, pa potom i podebljali buku i to je stvarno bilo predivno slušati. Tu više nije bilo nikakvih barijera, dečki na stageu su uživali, a samim time i mi ispred njih.
Šteta što su okolnosti bile takve da su smanjile doživljaj, ali siguran sam da su The Homesick svakako vrijedni pažnje. Njihov indie rock koji često otputuje prema psihodeliji i noisepopu dobro zvuči uživo, pa se nadam da će sljedeći put biti u bolje popunjenom klubu, s publikom koja može napraviti kaos u prvim redovima… Dečki to zaslužuju!
