The Bellrays
Ponekad je dobro dobiti šamar da se malo ‘dođe k sebi’. BellRaysi su jučer opalili upravo to, šamar, svim prisutnima, ali i onima koji tvrde da rock izumire. Rocka će uvijek biti, posebno na klupskom nivou, a BellRaysi su upravo to i dokazali svojim vrlo energičnim nastupom s kojim su oduševili sve prisutne u vrlo dobro ispunjenom Hard Placeu.
BellRaysi postoje od 1990., a u prvoj dekadi novog milenija postali su prava atrakcija. Tad su i bili kod nas, posljednji put 2009. na već pomalo zaboravljenom Rokaju. Punih devet godina je trebalo da se ponovno vrate, da nas išamaraju svojom dozom garažnog punk rocka. Nakon toga im se pomalo i izgubio trag na našim prostorima, budući da su objavljivali neke cover EP-ove, Lisa i Robert (Bob) su imali side project Lisa and the Lips i slično, ali “Punk Funk Rock Soul, Vol 2” izdan pred koji mjesec je bio odličan povod za njihov povratak u Zagreb.
Što se promijenilo u tih devet godina? Rekao bih vrlo malo toga, osim što se jasnije vide njihove godine. Ostalo je sve tu kako smo i zapamtili. Sirova energija je pretočena u eksplozivni nastup u kojem nema slabe karike, iako je favorit Lisa Kekaula koja izdominira stageom. Ona je frontmenica koja potpaljuje vatru, svako malo se dere “We are BellRays” i daje u svakom nastupu maksimum (kao i preostali članovi).
Okružena je svojim mužem Bobom koji piči akrobacije na gitari, Bernardom na basu i Martyjem koji sumanuto udara po bubnjevima. Koliko su uigrani, samo pokazuju pravovremene solaže i naizmjenične promjene u dijelovima kad slobodno jamaju.
Svoje korijene BellRaysi imaju u soul i blues glazbi. Tu glazbu su prebacili u jedan sirov zvuk punk rock energije. Lisin vokal je ponekad (vrlo rijetko) emotivan u laganijim pjesmama, dok u žešćim reži kao da je naganjaju bijesni psi. I tako to traje od početka do kraja nastupa, praktički bez ikakve stanke jer mnoge pjesme spoje, bez standardnih pauzi između pjesama.
Kako godinama nisam slušao BellRayse, teško mi je reći što su sve svirali, a što nisu, ali mogu reći da je setlista bila bogata tim energičnim garažnim punk rock pjesmama na koje jednostavno ne možeš ostati ravnodušan, već barem cupkaš nogom, ako se i ne njišeš ili plešeš uz njihove ritmove. Tu energiju koju prenose na publiku ne može se lako opisati.
I kad smo mislili da je gotovo, čak je i puštena pjesma sa zvučnika, počeli smo dozivati bend natrag na bis. Lisa je rekla u stilu da inače ne sviraju biseve, ali ako ih jako glasno pozovemo, da će se rado odazvati. Naravno da je nastao kaos i buka te smo dobili i bis od jedne pjesme.
Što na kraju reći? BellRaysi su tip benda koji razvaljuje gdje god da došli. Njihova svirka koliko god bila retro, uvijek će biti u modi, ponajprije jer i dalje imaju mnogo dinamita u sebi. Za sam kraj volio bih istaknuti i organizatore koji su koncert započeli u primjereno vrijeme i sve je bilo gotovo oko 22:50 što je dobar termin za ljude kojima je današnji petak radni.
