Teška gitara i synth prvog dana SuperUha

Prvi formalni dan ovogodišnjeg Superuha samo je uvjetno prvi, obzirom na dva dana warm-upa prije samog početka festivala na kojem je, paralelno uz festival, održan i DORF – festival glazbenih dokumentarnih filmova, koji se pokazao kao odličan dodatak ionako bogatom festivalu koji se odvija u sjeni činjenice da u svakom trenutku možete birati između ležanja na maloj idiličnoj plaži ili uživanju ispred jedne od dvije pozornice pred kojima nećete doživjeti gužvu ili naguravanje.

‘Prvi’ dan počeo je sanjivim ritmovima domaćeg Gracina čija je glazba budila mnogobrojne kampere i pripremala za početak koncertnog programa koji se nastavio rokenrolerskim udarcem u prsa beogradskih Straight Mickey and the Boyz, koji su nastupali na istom mjestu kao i kolege iz Repetitora dva dana ranije, gdje su okrunili warm-up festivala.

Nastup je započeo kao i aktualni album – pjesma “Crv” izlila se u hendrixovske navale buke i duge gitarističke solaže koje graniče s psihodelijom i pripremaju teren za buku koja nam je zatim uslijedila na glavnoj pozornici. Shellac predvođen kultnim Steveom Albinijem već godinama odrađuje iste trikove, priče i setliste, no abrazivni minimalistički rokenrol nisu ni trebali mijenjati, a sumnjam da bi bend s takvom personom to i mogao dopustiti.

Albini je podjebavao, cinično izazivao i u pozadini “Windwalkera” pozivao na moralnu dilemu ni više ni manje nego uništenja zemlje. S druge strane, valjda se ni on se odupro lijepom vremenu i morskom zraku pa smo dobili i pokoju foru na turizam, radio ili najavu novog albuma. Albiniju su improvizacije “Ballroom Blitza” i “Two Tickets to Paradise” poslužile za ispriku izvanzemaljcima jer će ih za 10 tisuća godina čuti na radiju, jednom kad ih signal dosegne, a basist Bob Weston je u pauzama odgovarao na pitanja iz publike. Sve u svemu, red nadrkanog Albinija, red glasnog i grubog repetitivnog rocka od tri bijesna tipa čije nemilosrdno udaranje po instrumentima ipak stvori pjesme koje mogu stajati kao spomenici osjećajima, kao što je sinoć sirovu mržnju predstavljao recimo “Prayer to God”.

Priznajem da sam nešto slično očekivao i od Liarsa, odnedavno solo projekta Andrewa Angusa, koji je ‘razvod’ od Aarona Hemphilla proslavio slikajući se u vjenčanici za naslovnicu aktualnog albuma “TFCF” u kojoj je i nastupao na Superuhu. Liars su se dovoljno puta ponovno otkrivali i eksperimentirali da nisam očekivao ovako koherentan nastup. Ono što na albumima zvuči kao subverzija disco-punka, na pozornici je plesna elektronika koja je poslužila kao vrhunac večeri, obzirom na termin i količinu popijenog alkohola tog dana.

Manja pozornica je osim Straight Mickeyja doživjela još jednu dozu ‘klasičnih’ žanrova u kojima dominiraju gitare. M. Ward je praktički došao kao turist i umjesto kupanja uhvatio za rukav My Buddy Moose koji su mu poslužili kao prateći bend za set folkom isprepletene amerikane i možda uhu najugodnijih sat vremena prvog dana festivala u kojemu su ipak dominirale veselije teme i standardniji glazbeni izričaj, bez talasanja u eksperimentiranje, elektroniku ili avangardu. Wardov presjek pokazao se dovoljno dobrim da solo Warda privuče na drugi bis, koji je poremetio inače striktni raspored festivala.

Između teških Liarsa i Shellaca, Ward je bio pravo osvježenje, kasnije jasno zapečaćeno nastupom Blanck Massa, odnosno polovicom Fuck Buttonsa, čija je droneasta sintetika odvela festival do kraja prvog dana. Tematski, a i glazbeno, bio je dovoljno težak da se zaželimo današnje doze Franka Turnera, Conora Obersta i Frankie Cosmos.

Sa SuperUha izvještava Ivan Kišić.