Frank Turner & The Sleeping Souls
“It’s a lovely sunny day” pjevao je Frank Turner i svu onu kišu i hladnoću zaista pretvorio u sunčani dan.
Zbog-meteoroloških (ne)prilika pričinilo mi se da prilazim Kinu ‘Kiška’, no ipak su me noge dovele do Kina ‘Šiška’, odavno poznatom kao mjestu za pravu feštu od muzike, pića i druženja.
Čak tri predgrupe stvorile su ambijent mini festivala. U 19:30 svoj nastup započeli su Britanci Almeida i dobrano oznojili svih dvadesetak ljudi pred improviziranom pozornicom pod stubištem u prizemlju Šiške. Divlji i neobuzdani miks metala i punka sa povremenim ‘rooaaar’ deranjem inače melodičnog vokala bilo je pravo zagrijavanje za nastavak.
Bubnjevi su galopirali i u potpunosti nadglasali pjevača hardcore grupe Darko. Osim cijelog predvorja, čuo ih je cijeli gornji kat, vanjska terasa, ali vjerojatno i parkiralište te pokoji susjed koji je pokušavao ubiti oko. Kod obje predrupe osjetio se onaj amaterski štih. Iako se pjevač trudio, punk muzika je nadvladala njegovo vrištanje. Ne bih htio nikoga uvrijediti – oba su benda djelovala profesionalno, ali s toliko osvježavajućeg ‘do it yourself’ šarma. 
Još pokoje znojno tijelo i još par dodatnih mokrih glava koje su se pojavlile izvana bilo je spremno na folk-punkere in Norwicha – Ducking Punches. Oni su bili gitarističniji od prijašnjeg dvojca i u svemu je bilo naklonjenije melodiji. Dodatnu prhkost dobili su s violinom i povremenim ženskim vokalom. Nakon njihove svirke spušteno je platno na kojem se premijerno odigrao desetominutni Punk Rock Holiday 1.5 ‘after movie‘ koji je poslužio kao pozivnica i podsjetnik kako se i ovo ljeto događa prava mala punk rock utopija u Tolminu.
Iako se pred sam dolazak Franka na binu očekivao veći priljev ljudi, to se nekako nije dogodilo. Iako je posjećenost bila pristojna, dojam je kako je Frank i dalje dovoljno ‘maleni’ izvođač koji i dalje može redovito svirati u klubovima i to je meni super stvar. 
Frank Turner & The Sleeping Souls su bez oklijevanja preuzeli stage i započeli u prepoznatljivom folk-punk stilu s “Get Better” s aktualnog “Positive Songs For Negative People” albuma, a nastavio s prepoznatljivim hitovima poput “Plain Sailing Weather“, “Try This At Home“, i “The Road“. Zavidno znanje slovenskog jezika, uz mali šalabahter, pokazao je u slovenskoj verziji pjesme “Eulogy”.
Raspoloženi Frank i ekipa, naročito gitarist s njegove desne strane, nisu popuštali ni na trenutak. Uglavnom su svirane stvari s već spomenutog albuma i prethodnika mu “Tape Deck Heart“, a meni su baš s tog potonjeg pjesme puno bolje sjele, a nekako i publici.
Riječi hvale upućene su nedavno preminulim Davidu Bowieu, Merlu Haggardu i Lemmyu kojem su u čast odlično odsvirali “Ace Of Spades” što je poslužilo kao uvertira u “Josephine“. Mini eksluzivu imali smo s neuvježbanom pjesmom “Richard Divine” koju je gospodin Turner odsvirao prvi put ove godine. Osim nje, Frank je solirao i s “Absent Friends” i “The Ballad Of Me And My Friends“.
Pored mene stajao je dečko od nekih desetak godina, a iza mene stariji gospodin od nekih pedesetak – prvi je neprestano skakao i istinski uživao, a drugom cijeli koncert smiješak nije nestajao s izboranog lica. Upravo negdje u tom trenutku svirala je vraški prikladna “Polaroid Picture“.
Od vrhunaca koncerta izdvojio bih “Long Live The Queen” i Frankov stage dive za kraj tijekom odličnog zatvaranja s “Four Simple Words” koja je pokrenula i zaštitare.
Kao i svaki, ovaj koncert je bio jedinstveni trenutak u prostoru i vremenu i ništa od ovoga ne može se ponoviti na isti način na koji se odvilo. Niti jedno pero na papiru ili tipkovnica, niti jedan fotoaparat ili mobitel ne mogu dočarati onaj osjećaj u ta četiri zida, stoga kad idući put razmišljate o odlasku na koncert – samo odite.
“There’s no such thing as rock stars, there’s just people who play music” čovječni Frank Turner odsvirao je i otpjevao na način da je od svakog posjetitelja napravio pravu malu zvijezdu, barem na jednu večer.
Vani je još nešto seruckala kiša, no to više nitko nije primjećivao.
