Tehnička nesavršenost kompenzirana odličnom energijom

    5093

    Apocalyptica

    160Kn – 220Kn
    Datum i vrijeme: Ponedjeljak, 3.4.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: K.D. Vatroslava Lisinskog Zagreb , Trg Stjepana Radića 4

    Dvadeset i kusur godina od izlaska prvijenca Apocalyptice pod nazivom “Plays Metallica by Four Cellos” lijepa je prigoda za turneju na kojoj će bend svirati isključivo repertoar svojih idola, uz podjelu showa na dva seta.

    I dok je prvi dio zapravo kompletno prenošenje spomenutog albuma redoslijedom kojim je odsviran, drugi čin uvodi bubanj, bonus izvedbe objavljene na nedavno objavljenom reizdanju originala te još pokoji klasik Metallice.

    U live interpretaciju svog debitantskog i za crossover žanr itekako značajnog albuma bend ulazi čvrsto, što svojim lako pamtljivim i furioznim ritmom “Enter Sandman” i “Master of Puppets” zahtijevaju. Publika dupkom punog Lisinskog, pretežno sastavljena od poklonika metal glazbe, nažalost ne prati energiju benda, a taj će slučaj potrajati sve do zadnjih petnaestak minuta koncerta. Naime, glasni pljesak nije izostao, no unatoč poruci benda svojim obožavateljima da slobodno ustanu i izbace iz sebe višak energije, to se nije događalo… kao da je svečanost interijera velike koncertne dvorane Lisinski previše dojmila i pripitomila publiku inače sklonu itekako glasnom i šarolikom bodrenju bendova.

    Najuvjerljiviji moment u prvom je dijelu svakako bila izvedba “The Unforgiven“, u kojem momci predvođeni Eiccom Toppinenom ne žure kao što to često u svojoj zanesenosti rade, već puštaju melodiji da se razvije i vodi glavnu riječ. U ovim melankoličnijim stvarima tehnička nesavršenost i neujednačenost sastava povremeno dolazi na vidjelo (ovdje se svojom preciznošću i koncentracijom ističe povratnik u bend Antero Manninen), no žar kojim finska četvorka, pojačana u drugom dijelu bubnjarom Mikkom Sirenom to izvodi itekako je dovoljan nadomjestak tim manjkavostima.

    Povratak pauze donio je žešći zvuk, jednim dijelom zbog spomenutog bubnja, ali i sami violončelisti sve su se više približili čistom metal izričaju, imitirajući uz efekte na pedalama (posebice je to radio Perttu Kivilaakso) gitarske solaže. Iako je samim time zvuk bio povremeno kičast te manje elegantan nego u prvom dijelu, snaga koju su donijele izvedbe “Battery” i “Seek and Destroy” konačno je probudila publiku koja je ustala na noge i glasnim ovacijama pozdravljala bend, pretvorivši barem u tih zadnjih petnaest minuta showa Lisinski u rock palaču.

    Na bis, koji je završio odličnom izvedbom “One“, mrlju je bacila pomalo traljava i rastrgana izvedba klasika “Nothing Else Matters” kod koje je glavnu riječ preuzeo Kivilaakso, glazbenik kojem manje odgovaraju ovakvi komorniji, gotovo klasični komadi koji zahtijevaju štrebersku preciznost kakvu ima Manninen.

    Usprkos tim tehničkim pogreškama i zvuku kojem povremeno nedostaje ona kristalna čistoća kakvu čujemo kod vrhunskih klasičnih glazbenika, Apocalyptica je svojim obožavateljima servirala puna dva sata entuzijastične svirke koja se s pravom više oslanja na stvaranje uzavrele atmosfere nego na opsesivnu težnju ka savršenom muziciranju.

    Muziku podržava