Sinoć je TBF-ova posada lansirala živo i mrtvo hitovlje kroz gotovo tri sata svirke u punom Boogaloou.
Koncert je počeo “Slobodnim stilom”, na oduševljenje svih ljubitelja starog TBF-a, nakon čega je uslijedio “(tv)”. Čim su otvorili numerama s “Ping ponga” bilo je jasno da nas čeka dosta dobar koncert, moglo bi se reći – demokratičan. Bilo je materijala iz faze “dok se nisu prodali”, bilo je klasika, bilo je novih pjesama koje osobu uvjere da će TBF uvijek biti jedan od najboljih hrvatskih bendova.
Ovaj će izvještaj biti prilično pristran, što se moglo vidjeti iz uvoda, ali dozvolit ćete mi taj prijestup i ubacivanje referenci gdje god stignem. Zapamtite, djeco: “alles ist relativische”. Bila sam na dovoljno njihovih koncerata različitog opsega i s varijacijama u opusima, ali jedna zajednička stvar svima je zarazna energija. Nije bitno sviraju li u malom dalmatinskom gradiću na mjesnoj fešti ili u punom zagrebačkom klubu, Mladen će uvijek završiti potpuno mokar, a publika lica ukočenog od smijanja.
Luka je prebirao po klavijaturama u majici Lavandermana, Saša je bardovski propelirao kroz svoje verbalne mreže u stavu koji je podsjećao na Milesa Davisa, Mladen je bio očaravajući frontmen kao i inače. Momci imaju i odličan bend iza sebe kao dokaz da se iz hip hopa može izvući puno toga izvan matrice. Bend im omogućuje i svakojake žanrovske eksperimente i čini se kao odličan road bend koji se dobro zeza s old school funkom u “Geniju”, da bi kasnije otplovio u katarzični južnjački gospel s “Kristom”. Perpetuum fritule stil zasmetao mi je samo kada je ugušio vokalne dionice na legendarnoj “Ye’n dva” kojoj bi neki ’90s beat’ puno bolje legao.
Atmosferu su do usijanja doveli materijali s novijih albuma, dizali smo fazore na pozdrav komandantu Dati, ljuljali se na „Pozitivan stav“, a dok je došao red na “Smak svita” i “Uvik kontra” publika je već postala homogenizirana nasmijana masa za lansiranje odjeba. Postoji nešto užasno simpatično u toj TBF-ovoj publici koja pjeva “asonanca, aliteracija”, skandira sve moguće nazive za “Veseljka” i mrda se u ritmu na “Guzice i sise”.
Da, možda su izgubili onu oštrinu, možda nisu dovoljno ‘tvrdi’, što svi rap eksperti vole nametnuti kao standard žanra, ali TBF ima ukorijenjeni aktivizam u nekoj pop formi čak i na zadnjem albumu, što se moglo vidjeti na izvedbi pjesme “Ima bit”. Uostalom, TBF se u Boogaloou iznova dokazao kao najrokerskiji hip hop bend.
Na kraju koncerta nas je dočekao hommage simbolima starog Splita, Tomi Bebiću uz “Ča smo na ovom svitu” i Oliveru uz “A vitar puše”. Naklon publici, gašenje svjetla i iščekivanje bisa. Bis je donio „Nostalgičnu“ i postupno razilaženje publike, drugi, pomalo neočekivani bis dočekan je s oduševljenjem. Izveli su “Trilogiju jada” i klasično oproštajno “ST stanje uma”.
Kao što rekoh, davno sam se oprostila od kritički objektivne procjene koncerta. TBF je bend uz koji se odrasta, stoga je sinoćnja “šaka suza, vrića smija” za mene bila poput susreta sa starim prijateljem, tako da ovim otrcanim klišejem zatvaram izvještaj.
