Tabor Film Festival: Sjajan glazbeni te filmski program u ‘drugom’ planu

Ljeto. Iako mrzim vrućine, volim ljeta zbog festivala. Svake se godine vrhunski poklopi da po prvi put posjetim barem jedan od festivala koje do tad nisam imala prilike popratiti bilo da je riječ o glazbenim ili filmskim. Iako su mi ovi prvi ‘hobi’, a filmski (nekako) i struka – nema boljeg no kada se te dvije umjetnosti spoje u zajedničko druženje kakvo primjerice zna imati Motovun film festival, no od unatrag nekoliko godina i Tabor film festival, koji posjetiteljima zaista nudi ‘najbolje od oba svijeta’, s iznimno ‘jakim’ (domaćim) glazbenim imenima.

U stilu tipičnom za mene, s glavnom karakteristikom impulzivnog donošenja odluka, prvog dana šesnaestog Tabor film festivala odlučila sam potražiti stari šator, oprati vreću za spavanje koja stoji u nekom podrumu još iz doba Terranea, i zaputiti se u zagorsku vikend-avanturu. Na žalost, propustivši prvi dan i nastupe Svemirka, Maje Posavec i Kawasaki 3P-a, ipak sam (poslije malog gubljenja po bregima) uspjela stići na udarni vikend festivala s dovoljno energije da u petak popratimo nastupe Seven That Spells, Pips Chips&Videoclips te riječkih Jonahtana.

Nekoliko sjajnih kratkih filmova iz međunarodne konkurencije poprilično je popravilo tmuran dan kojem je prijetila kiša – no već smo ustanovili da domaći festivali, čini se, ne mogu proći bez loših vremenskih uvjeta, stoga smo bili primorani postavljati šatore i tek djelomično poslušati sjajne Seven That Spells, koji su zbog relativno ranog nastupa, baš kao i Cinkuši, djelomično propustili u potpunosti napuniti slušateljski auditorij – usprkos odličnim nastupima oba izvođača. Međutim, delirij je tek uslijedio nešto prije ponoći, kada se glavnom festivalskom pozornicom zaorio “Narko” Pipsa, a s njim i popriličan pljusak koji ipak nije uspio otjerati okupljeno mnoštvo – Pipsi su u Taboru sjajno dočekani usprkos početnoj dozi skepticizma neposredno pred početak kad nas je svega dvadesetak bilo sramežljivo okupljeno u dvorištu dvorca.

Uz nikad prigodnije uzvike o izvedbi tog nesretnog “Nogometa” koju ovdje ipak nismo doživjeli, a niti nema potrebe za time – Pipsi su kroz korektnih gotovo dva sata i dva bisa uspjeli pobijediti neumornu kišu te rasplesati mnoge koji su iz Zagreba potegnuli samo na spomenuti nastup. Slušajući sjajan posljednji album “Walt” sa singlovima “Dementor” “Htio bi da me voliš” i “Bi li ili ne bi”, mislim da sam upotpunila listu slušanja Pipsa na najčudnijim mjestima po Hrvatskoj, od podruma, rijeka, advenata i krovova pa do dvoraca – vrijeme je za malo odmora. Lažem, svi realno znamo da ću na prvi idući koncert kad se za to ukaže prilika – sa ili bez “Nogometa”. Takav su bend, nema tu pomoći.

A poslije tko zna kojeg po redu nastupa kojem prisustvujem – došlo je na red something completely different, i jedna recka za rubriku “jeste li znali” – naime, vidjevši u publici jednako vjerne fanove koji iz svih krajeva Hrvatske potežu da bi čuli Jonathan, shvatila sam i da s tim bendom imam jedan relativno problematičan odnos jer se prst sudbe uvijek uvuče u njihove nastupe i moj životni raspored što je zaista malo sramotno budući da se smatram osobom koja redovito prati zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni. Međutim, bend iz Rijeke i potpisnica ovih redaka iz Zagreba prvi su se put susreli na stranom terenu u Zagorju.

Napisali su to mnogi prije mene, no napisat ću i ja – od početka do kraja tog subotnjeg koncerta, Jonathan ne samo da su na trenutke zasjenili sve prethodne glazbene točke tog dana, već su ostavili dojam ozbiljno ozbiljnog benda kojem mnogi daju one ‘svjetski, a naše’ opise. I ne varaju se pritom, jer od “I Never Meant To Be Here“, preko “Heaven” i popularne “Maggie” Jonathan uspijevaju najveće nevjernike u publici i nezainteresirana lica koja jedva čekaju povratak ka šanku ‘preobratiti’ u publiku koja pozorno sluša ono što im se prezentira, i to s autorskom glazbom koja parira nekom ozbiljno potencijalnom indie-rock stranom (da ne povučem nužno paralelu s Velikom Britanijom) bendu u nastajanju. Stoga, mislim da Jonathan imaju još jednu dušu više na prvom idućem koncertu kada nam se životni planovi poklope.

Osim ‘jačinom’ domaćih imena, valja istaknuti kako je ovogodišnje izdanje Tabor film festivala sasvim kvalitetno posloženo i s programsko-organizacijske strane, pa su tako veseljaci Kawasaki 3P i Krankšvester rezervirani za otvaranje i zatvaranje odlično zaokružili čitav festival, dok se na nešto ozbiljnijoj pozornici, onoj u Grešnoj Gorici stvorio prekrasan ambijent za nastupe ‘ozbiljnijih’ izvođača, one Gabi Novak i Matije Dedića u subotu te Zorana Predina u nedjelju – dakle – za svakoga ponešto, reklo bi se. Obično u takvoj računici to nerijetko poprima prizvuk kakve pučke svečanosti ili pak popularnog veselja za mase kojeg najbolje možemo kontekstualizirati kroz fenomen nogometne histerije zahvaljujući kojoj zagrebačka publika, za razliku od one u Velikom Taboru, između dvije utakmice može uživati u takvim ‘za svakoga ponešto’ glazbenim sadržajima – od polugole Lidije Bačić na Trgu, preko ‘dvadeset-godina-imamo-iste-fore’ Kuzma & Shaka Zulu na Strossmayerovom trgu pa do opera na trgu Kralja Tomislava. Od svog tog kaosa poprilično je logično uputiti se na vikend u dvorac, jer Tabor Film Festival, za razliku od zagrebačkih manifestacija, zna odabrati ali i posložiti svoj glazbeni program, a da to sve skupa ima nekog smisla za oči i uši.

Odvojismo tako subotu za glavne prioritete – glazbu i nogomet. Nisam pobjegla od nogometa na jarunskoj verziji ‘za svakoga ponešto’ festivala, a neću ni sad – projekcije su se pomicale, glazbeni program je malo kasnio, no ne valja to ljudima uzeti za zlo jer je glavna pozornica festivala bila puna tih dva i kusur sata natjeravanja i ispucavanja lopte. S obzirom na pobjedu, “Sunčan dan” Nene Belana nedugo nakon sjajno osmišljenog programa Noć žive publike valjda nikad nije bio pjevan veselije od strane okupljenog mnoštva. Budući da nisam doživjela fazu života u kojoj previše pratim Belana (ako ne računamo to da smo jednom zajedno pjevali na nekom kućnom karaoke tulumu), bila sam uvjerena kako će njegov nastup poslužiti tek za puko ubijanje vremena do onog idućeg, no još sam se jednom prevarila, pa smo uz kolektivan nacionalni ponos uzrokovan loptom u dalekoj nam Rusiji veselo zapjevali i “Ulicama grada”, upali u popularni ‘vlakić’ na “Pričaj mi o ljubavi” i očekivano otpjevali posljednju “Rijeku snova”. U nekoj drugoj varijanti nekog drugog festivala, ovakav glazbeni miks možda ne bi funkcionirao, no kao što sam već spomenula, kvalitetno programski nastavljen na prijenos utakmice, Belan je pokazao da bez previše truda zna i može do kraja raspametiti publiku koja je ionako u ultimativnom deliriju.

Međutim, Nipplepeople je, za razliku od Belanovih megauspješnica kroz čitav koncert ipak morao u startu zaigrati s asom iz rukava da nastavimo dizati te ruke u zrak, pa je njihov nastup očekivano otvoren sa “Sutra” u nešto drugačijem aranžmanu od onog uobičajenog. Ovaj sve popularniji dvojac trebao bi svakako napokon shvatiti kako postaju sve traženiji jer svojom pojavom, a i glazbom, na pozitivan način zaista odskaču od standardiziranih pojava na domaćoj sceni, pa shodno time i napisati neke nove pjesme.

Da se razumijemo, ovo ne pišem nimalo osuđivački, dapače – budući da se i sama bavim kreativnim industrijama itekako dobro znam koliki je napor iznjedriti nešto kvalitetno i novo – no slično kao i pred koji mjesec u rasprodanoj Tvornici Kulture, trebao je Nipplepeople nekoliko puta pokrenuti “Frku” da se još malo rasplešemo. Na krilima dva hita, tako je kruna subotnje večeri pala upravo na zadnju izvedbu uspješnice pri čemu su se neki pojedinci i pridružili dvojcu na pozornici plešući, što je svakako potaknulo nastavak dobre atmosfere subotnje večeri do ranih jutarnjih sati. I neka je, a ja za sada očekujem vidjeti Nipplepeople u nekom novom izdanju, s novim pjesmama i s kvalitetno ispunjenih sat – sat i pol nastupa.

Ako ćemo o izvođačima, svakako niste propustili mnogo ovog vikenda – mnoge od spomenutih u ovome tekstu možete vidjeti već idućeg tjedna kada počinju i drugi festivali diljem Hrvatske, no postoji ‘ono nešto’ što Tabor film festival po mnogočemu izdvaja od ostalih. Ako niste podložni kompromisima i tražite nešto više od glazbeno-filmskih sadržaja za mase, a da pri tom za takav užitak dobijete odličan omjer kvalitete i cijene uz dodatak prekrasnog ambijenta i malog festivala s ‘domaćom’ atmosferom gdje se nećete naći u gomili s nekoliko tisuća ljudi – Tabor film festival je pravo mjesto za vas.