Sziget Festival 2018: Kygo, Milky Chance, Little Dragon, Shawn Mendes
Ponedjeljak je bio dan kada me najviše bilo strah što ću raditi na Szigetu. Letimice preletavajući izvođače, jedino su me zanimali The Goo Goo Dollsi, ali i to čisto iz radoznalosti jer ih do sada nisam gledao te jer spadaju u grupu ‘ti još uvijek sviraju?!’. Ipak, družeći se s kolegama, Alan s terapije me uputio i u najsitniji detalj o Shawnu Mendesu (uključujući i podatak da je neki dan prestao biti tinejdžer), dok me Nemanja s Balkanrocka uputio k La Femme koji su kasnije svirali u šatoru, pa je tako jedan naizgled dosadan dan, dobio sasvim novu dimenziju.
Ciljao sam ulaz da čujem MØ, nekad veliku nadu koja danas zvuči poput sasvim obične MTV zvijezde. Njene pjesme su prepune synthpopa, pa je jasno da je dobila i tu komercijalnu notu zbog čega ne treba čuditi njezin termin na main stageu. Osobno, više mi se svidio nastup Aurore proteklog vikenda koja ima slične glazbene utjecaje.
Potom sam skoknuo do šatora čuti Toma Grennana, još jednu potpuno veliku nepoznanicu za mene. Dečko je simpatičan, ima solidne pop pjesmuljke koji s lakoćom okupljaju nešto mlađu publiku, nezainteresiranu za zahtjevnije glazbene forme. Kako mi to nije bilo previše napeto, došlo je vrijeme za pogledati i hrvatski bend na Szigetu. Krenuvši prema njima, na Europa stage uočio sam pravu zabavu, Meksikanci iz Bostich + Fussible From Nortec Collective napravili su pravi dernek izvodeći neku vrstu electro polki iz publike. Zabavan i vrlo plesan moment.
Kries je imao kasno popodnevni termin na World music stageu, ali, nažalost, nije prikupio značajniji broj publike. Vjerujem da su okupljena publika ispred stagea mahom bili naši, ali iz prikrajka su i stranci bacili uho na hipnotički etno kojeg Kries svira. Pred jednu pjesmu Mojmir je rekao da je sretan što je Francuska pobijedila Hrvatsku u finalu SP-a jer je budućnost u migrantima. Očito ne zna podatak da je hrvatska repka imala manje igrača rođenih u Hrvatskoj, nego Francuzi u Francuskoj. Bilo kako bilo, Kries je pružio još jednu vrlo dojmljivu predstavu koja je rasplesala ekipu pred binom.
I tad je došlo vrijeme za Shawna Mendesa, mlađahnog dječarca koji živi svoj san. Lijep i uvijek s osmijehom na licu, ispričao nam je kako si je oduvijek zamišljao nastupe na festivalima gdje se vijore zastave svih mogućih država, pa je zahvalio Szigetu što su mu to i ostvarili.
Što se glazbenog dijela tiče, Shawn je tu pravi maher sa svojim slatkastim pop izričajem s kojim je zaveo mnoge djevojke, pa uopće ne treba čuditi da bi ga mnogi roditelji htjeli za zeta.
Sredinom ’90-ih The Goo Goo Dollsi su imali zenit karijere. Par albuma i prvenstveno singl “Iris” donijeli su im veliku popularnost. Kako je vrijeme odmicalo, tako to oni nikako nisu uspjeli ponoviti, iako se neprestano trude iznova jer objavljuju albume svakih tri-četiri godine. Da ih ljudi ipak pamte, bilo je jasno već s prvim taktovima, s obzirom da je jako dobro ispunjen šator odmah počeo pjevati s njima.
Oni su zvučali točno kako ih zamišljam i u ’90-ima, rockerski čvrsto i refrenski zaigrano, nešto poput veselijeg Bon Jovija s manje poznatim hitovima. Takac je skakao po bini kao da je u nekom glam rock bandu, dok je Rzeznik zavodljivo interpretirao pjesme. A na kraju, došla je i “Iris”, svi van šatora su utrčali unutra i zajedno smo zapjevali “And I don’t want the world to see me, ‘Cause I don’t think that they’d understand, When everything’s meant to be broken, I just want you to know who I am…” Baš je bilo lijepo.
Negdje u polovici nastupa, trčao sam do susjednog Europa stage na kojem su svirali Kettcar da čujem kako zvuči njemački indie rock pomiješan s punkom. Često me muči njemački jezik, zna mi ubiti melodičnost pjesama, ali glazba Kettcara mi je fino legla i taj famozni njemački mi nije nimalo smetao, štoviše, djelovao je simpatično i neuobičajeno u odnosu na ono što inače slušam.
Nakon The Goo Goo Dollsa krenula je šetnjica prema World music stageu gdje je s nastupom započela argentinsko-francuska kombinacija Plaza Francia Orchestra. Sve je krenulo kao neki instrumentalni electro tango, a nakon par pjesama došla je i vokalistica koja je izdominirala u svakom pogledu. Bio je to još jedan iznenađujući moment ‘ponedjeljka u kojem nema ničeg’.
I tad trk na đuskanje. La Femme se pokazao kao najveće otkriće Szigeta za mene. Do sada nisam pretjerano čuo za njih, ali su me svojom izvedbom oduševili. Bila je to čista plesna erotika, disco zabava u kojoj su se lijepo ispremiješali indie pop i synth pop u niz frenetičnih skladbi na koje se moraš razbacati. Kad tome nadodamo da su pjesme pjevane na francuskom, potpuno je jasno zašto je romantika visila u zraku. Toliko energični i plesni nastup oduševio je, i naravno rasplesao, solidno popunjen šator. Osobno, meni daleko najbolji nastup dana.
Za to vrijeme na Main stageu je svirao Kygo, pa sam skoknuo čuti što je to toliko napeto u njemu, budući da je dan s njim bio označen kao ‘sold out’. Elektronika me nikad nije previše zanimala, ali ono što je prezentirao Kygo, bila je vrsta glazbe koju bih eventualno i mogao slušati. Takav house je vrlo plesni i naravno komercijalan, pa kad tome nadodamo i cijeli spektar vizualnih efekata, jasno je da je Kygo jedan od top DJ-a na svijetu. Ipak, ja više volim live svirku, pa sam se vratio na odlične La Femme.
Na trenutak mi je došla ideja da danas idem pogledati Gizzarde u Akvarium, budući da mi ovaj dan Szigeta nije bio napeti. Kad sam shvatio da je taj koncert ‘sold out’, bilo je jasno da sam prisiljen ići na najnezanimljiviji dan ovogodišnjeg Szigeta. Hmmm, ako si spreman na nove i drugačije stvari, uvijek ćeš pronaći svoj put, pa je tako najnezanimljiviji dan postao jedan od najboljih. Čudni su ti putevi glazbe…
