Stigao je dugo očekivan i najavljivan nastup: Svemirko u Tvornici kulture. Iznenađen sam, što nije slučaj kod svakog našeg izvođača ili benda, koliko je kratak bio period od faze “benda kojeg sam fanatično preporučao svim prijateljima“ do rasprodane im Tvornice. Dupkom pune. Lijepo je kad ti početak koncerta kasni zbog dužine reda na ulazu. Za one koji nisu bili, da, pretpostavljate, ovo je bio koncert na kojem ste trebali biti. Za one koji su bili, to je to, dobro ste prepoznali.
Osječki trojac Harvo Jay popunili su mjesto predgrupe i dosta uspješno pripremili do tada već pristojno popunjen veliki pogon za nadolazećeg Svemirka. Ležerna razularenost Harvo Jayja, plovila je od dream pop opuštenih zvukova do usijane dernjave i razvaljivanja na gitari. Bend je pravi primjer kako to izgleda kad te strast za glazbom obuzme i ponese. “Jebemu mater, hvala”, kažu dečki iz Osijeka na odobravanje publike. Daleko žešćeg zvuka od Svemirka, potvrđuju dojam da su došli dobro zagrijati.
U tom trenu pomišljam, pomalo mi je žao one silne ekipe što preskače predgrupe. Pjevač i ujedno i gitarist dao je 110% na pozornici. Bilo je i malo problema s gitarom baš kad sam se uživio. Nemam sreće ovaj tjedan, a još manje bendovi. Naime, Bitipatibi su u Ksetu isto imali sličnih problema. Uto uskače u pomoć mozak operacije Svemirka, frontman Marko Vuković. Na pozornici slijedi mladić sa škarniclom/maskom na glavi kojem se ne poznaje funkcija, dok se svirka ne nastavi i zvuk se ne prenese kroz njegovo tijelo. Što nepotrebno, što humoristično, tzv. maskirani osvetnik daje svoj doprinos nastupu. “Hvala pun kurac Svemirku što nas je pozvao”, pristojno će Hrvoje Dešić, gitarist i pjevač benda. Veseli prostaci, ali zvuče odlično. Hrvoje, Marko i Šimun, samo naprijed dečki. Mi idemo u svemir.
Koliko god bi provlačenje svemirskih motiva bilo predvidljivo i dosadno za ovu recenziju, ne mogu si pomoći. Lansiranje (čitaj: pravi party) počinje s predivnom “Tajne svemira” dok bend odjeven u srebrno izlazi pred publiku koja ih već sada grli. Pozornica ukrašena postavljenim svjetlećim planetima dodatno je digla dojam benda. Uostalom, jesi na Svemirku ili ne?
Pametan odabir prve pjesme obzirom na simpatični zavijajući pjev s početka koji se kao od šale prolomio Tvornicom. Taj miks, usudit ću se reći, zajebancije, i iskrenog, neusiljenog umjetničkog izričaja, je što čini Svemirka zanimljivim umjetnikom odnosno njih bendom. Ide “Meni se ne svira”, iako nimalo ne zvuče kao da im se ne svira, a hitovi su masno servirani. Marko je koji put tijekom koncerta priupitao publiku, “baš me zanima znate li ovu stvar”. S podsmjehom pogledom preletim desetke veselih parova, uživljene mladeži i fanatičnih djevojaka kako uglas pjevaju s njim. Da, znamo i tu stvar, bez brige.
“Miris grada” uljuljkao nas je, a “Žena od vanilije” bila je tek prva od mnogih koje su raspametile publiku sinoć. Uslijedila je “Slučajna cesta”, kratka, ali posebna. Emo-macho inspiracija, malo ogoljenih tekstova, upakiranih u šaljivi ton nastavljaju se pjesmom “Odgovoran ljubavnik”. Dolazi malo iznenađenje, tek je sedma pjesma, a sa “Zadnji dan na obali” Svemirko nas ima u šaci. Mood samo takav. Kaže, “Koliko ljudi je došlo u paru večeras? Dobro, ova pjesma nije za vas, al’ bit će iduća.” Ne znaš gdje si. Nije važno ni što ti se lijepi nečija piva na đonove niti što nisi iskoristio garderobu da dovoljno slojeva skineš sa sebe, već samo pjevaš “Ti si samo navikaa!”. Ona najavljena za parove bila je “Petit s mlijekom”.
Večer nastavljamo s “Ja znam da nešto uzimam” i “Na tvom zidu”, a Svemirko će “Ajmo ljudi poludite – show!”. Say no more. Naš zvjezdani party ide dalje uz “Gdje si do sad?” i ludiranje na “Noćne pokrete”. Pita Svemirko, “Što vi mislite, ima l’ života u svemiru?”. Predobro se zabavljam da o ičemu mislim. Krajnje teško za postignuti, so, bravo Svemirko. “Sa svog balkona” neke je toliko raspametila da smo vidjeli i pijanog pojedinca na pozornici te intervenciju zaštitara. Raja urla od užitka, do nekoliko prodornih piskuta neuspjeha tehnologije. S “Kako da znam” lete prvi odjevni predmeti na stage, a do kraja koncerta bit će tu i grudnjaka. Otprilike već tradicionalno na koncertima Svemirka.
“Šapat” nas mazi, a s “Dizajnericom Laurom” dolazi još jedan val nevjerojatne energije publike. Predstavljena s malim introm, gdje bend moli prigušivanje rasvjete, oni sjede poslagani pored svojih planeta. Zabavno je bilo vidjeti kako Tvornica uglas pjeva “Ja sam samo seljak iz Đakova”, ali malo tiše “Ja sam kralj WC-a”. Na “Zbogom proleteri” sada lete predmeti i s pozornice, a “Vrati mi se još jedanput”, čijem genijalnom flowu na albumu niti jedan live ne ide u korist, zadnja je prije bisa.
Uz neizbježne “Hoćemo još!” i mnoštvo urlika, dečki se vraćaju dati još nešto, jer ipak, ne bi to bilo to bez onih koje su uslijedile. Marko je odjednom na bubnjevima, malo promjene ne škodi, pretpostavljam, ali brzo se vraća na mikrofon i počinje “Zauvijek zen”. Iako skraćena, izvedena je uz svirku s poda, ali gitare su svejedno zadovoljili. Nisam siguran je li to bilo uzbuđenje, ili je bend toliko dobro isplanirao setlistu, ali noćas je sve sjelo kako treba. Barem po pitanju pjesama. Tako su baš ta dva bisera stavili na kraj. Osobni favorit “Možda nisam dobar” i prvi put uživo odsviranu “34,5”. Za potonju sam u publici čuo pokoji komentar poput, “kakva je ovo stvar, nema ritma, nema ničega”, što me zapravo zbunilo da još ima skeptika nakon ovakvog koncerta.
Usput, bilo bi zbilja lijepo kada bi ekipa shvatila da koncerti nisu kafane i kultivirali se za vrijeme svirke. Također, pozdrav svima koji slikaju/snimaju s uključenim bljeskalicama neosviješteni da im to nimalo ne doprinosi rezultatu. Vjerojatno ćete čuti svakakve komentare na koncert, zato se čuvajte onog nepotrebno zahtjevnog dijela publike, koji vole misliti da razumiju glazbu i live, jer bilo je zbilja odlično.
Da ne bi baš sve bilo tako specijalno, svemirski predobro, volio bih dodati da se za vrijeme koncerta doimalo kao da članova benda ima ili viška ili barem da se stalno netko zbunjujuće šeće s jednog kraj pozornice na drugi. Obzirom da je Svemirkova glazba osmišljena tako će na albumu uvijek zvučati bolje, možda je nepravedno očekivati da njihov live mora postati bolji. Osobno sam zadovoljan, ali nekim je strukturama oduzeta ona magija i dubina koju imaju na albumima o čemu bi se moglo razmisliti.
Zaključno, nisam mogao tražiti bolji način da ovaj naporni radni tjedan privedem kraju. Zato veliko hvala Svemirku i Harvo Jayju na večeri za pamćenje. Svirajte nam i stvarajte još drugo momci.
