SuperUho u Primoštenu: Ride i !!! raspametili, a Turbonegro podbacili

    SuperUho smo našli na poznatoj staroj lokaciji u Primoštenu, u kampu ispod napuštenog hotela Marina Lučica, moćnog i sablasnog kakvi inače jesu napušteni socijalistički hoteli, na nekoliko koraka od mora. Ljudi su pristizali u kamp već od subote jer se dva dana prije SuperUha održavao festival dokumentarnog glazbenog filma, DORF. Prikazano je desetak filmova u otvorenom kinu smještenom na festivalskoj plaži.

    Iskonovci ni ove godine nisu zakazali s dodatnim sadržajima. Osim što su dijelili merch za Instagram postove (dosta dobar merch dizajnirali su mladi hrvatski umjetnici poput Klarxy), imali su besplatnu kavu, kokice i rakije prije koncerta. Novina u odnosu na prošle godine bili su kvizovi na plaži, jedan filmsko-glazbeni u režiji Marija Kovača, drugi pod palicom glazbenog kviza Earodrom, koji su bili pun pogodak – ekipa se dobro zabavljala (a Muzikini izvjestitelji i pobjeđivali), a i poslužio je kao dobra pauza između popodnevnog kupanja i početka nastupa.

    Energičan prvi dan i odlični !!! (Chk Chk Chk)

    Program prvoga dana počeo je nešto kasnije nego ostalih dana zbog otkazanog nastupa Johna Mausa. Festival je otvorio Tyger Lamb koji se izvrsno slagao s cjelokupnom atmosferom prostora. Opaki surferski rifovi zagrijali su publiku za headlinere večeri, a tarantinovski stil zajedno s tyger lamb pjevačicom lijepo mi je sjeo.

    Earthless
    Earthless, foto: Tomislav Sporiš
    Muziku podržava

    Prvi od ‘težih’ bendova festivala bili su Earthless, psihodelični trio iz SAD-a koji su s teškim riffovima i bluesom inspiriranim jam-om svoj nastup pretvorili u ljetni session, a setlista im se prelijevala iz jedne gitarističke improvizacije u drugu. Gitarist je razveselio okupljene s hrvatskim dresom, što je začudo jedina nogometna referenca koju sam uhvatio na festivalu, no basist je ipak držao konstantni ton nastupa ispred narančastih Orange kabineta karakterističnih za (jedan od) bendovih žanrova, stoner rock.

    Them Moose Rush donio je poštenu dozu buke u skladu s dobrim dijelom festivalskog repertoara. Njihovi valovi psihodelije povoljno su djelovali na ekipu, a odabir benda za headlinera bio je pogodak u sridu.

    Igrom slučaja !!! (čita se ‘Chk Chk Chk’, naravno) imali smo prilike vidjeti nedavno u Zagrebu, a energičan nastup iz klupskog prostora lako se prenio na glavnu festivalsku pozornicu, najvećom zaslugom energičnog frontmana, originalne dive dance-punk scene, Nica Offera. Brzo je ostao bez nekih komada odjeće, nije prestao silaziti u publiku i plesom je upijao svu pažnju što mu je publika pružala.

    !!! (Chk Chk Chk)
    !!! (Chk Chk Chk), foto: Tomislav Sporiš

    Bendova oskudno odjevena tamnoputa pjevačica dobila je manje pažnje od nabrijanog sredovječnog tipa koji nije prestajao plesati, vjerujem da mu nema boljeg komplimenta. Setlistom su prevladavale pjesme sa zadnjeg albuma “Shake the Shudder” a na moju žalost odličan “Myth Takes” ostao je zaboravljen, za razliku od ukupnog nastupa koji je sigurno jedan od boljih ovogodišnjeg Superuha.

    Večer su zatvorili momci iz Porto Morta, jednog u nizu uspješnih spin offa Jebotona, koji su nas ritmično odljuljali u neku drugu dimenziju i stavili točku na prvi dan Superuha.

    Slabije posjećeni drugi dan, izvrsni No Age i mekani Turbonegro

    Drugi dan festivala bio je slabije popraćen po mojoj slobodnoj procjeni, što je bilo malo iznenađujuće zbog kvalitete bendova. Prvi bendovi na repertoaru bili su obilježeni, očekivano, nešto slabijom posjećenosti zbog često nezahvalnog ranog termina, a još jedna zajednička stvar bila je pucanje žica na gitari usred nastupa. To valjda samo govori o žestini koju su Harvo Jay drugog i Crvi trećeg dana prenijeli na publiku.

    Jedan od osobnih favorita bila je supergrupa Šumski. Besprijekornog zvuka i s dozom dad jokesa prisjetili su se ranih nastupa u KSET-u na kojim ih je Škugor uočio, a otada su već određeni kao kultni bend. U ovakvim nastupima leži čar SuperUha, u mogućnosti jednog intimnijeg doživljaja s nekim od najboljih bendova domaće scene i iskustva stranih bendova za koje bi teško inače čuli.

    Pallbearer
    Pallbearer, foto: Tomislav Sporiš

    ‘Teži bend #2’ bio je Pallbearer. Američki doom metalci koji će s Earthlessom obaviti još par zajedničkih nastupa ovog ljeta. Eklektičan duh SuperUha ih je isticao iz lineupa, naročito kraj žanrovski vrlo različitih bendova. To je bilo očito i u broju publike, odnosno broju bradatih muškaraca u crnim majicama koji su dobili najviše od ovog nastupa. Pred kraj su čak i dobili rijetku čast za doom bend da im (bar dio) publike pjeva riječi pjesama, u ovom slučaju “Foreigner” označen sporom i bučnom gitarom koja je i jasan znak prepoznavanja žanra.

    Između njih i Turbonegra ugurao se No Age, možda najzanimljiviji i najaktualniji izvođač festivala, načelno noise dvojac koji se više doimao kao garage rock bend s više distorzije, Japandroidsi ili čak White Stripesi s više buke i manje ograničenja.

    No Age, foto: Ivan Kišić

    Došli su na krilima odličnog albuma “Snares Like a Haircut” s kojeg je došla i većina pjesama. Najbolje prihvaćene i možda najpristupačnije “C’mon, Stimmung” i “Tidal”  iznjedrile su najviše znoja i skakanja, a favoritima mogu nazvati i “Fever Dreaming” i “Popper” sa zadnjeg albuma čiji refren je odzvanjao malom i zaista intimnom pozornicom: “I had a lot to offer / I don’t think I should bother”.

    Rune Rebellion je najavio vruć seks u šatorima nakon Turbonegrovog nastupa kao i u našem intervjuu, no jedva smo došli do nešto predigre. U publici su zamijećeni članovi domaćih ogranaka Turbonegra, bendovog kultnog fancluba, no par faktora je pridonijelo relativno mekom nastupu – prvi je sigurno eklektičnost publike, zbog čega je manji postotak posjetitelja ispred velike Žedno Uho pozornice zapravio bio zainteresiran za punk Norvežane, a drugi činjenica da naši Norvežani (i jedan Englez) više ni nisu punk.

    Turbonegro
    Turbonegro, foto: Tomislav Sporiš

    Sa svom subverzijom između legendarnih albuma i današnjice, njihov izričaj se jednostavno omekšao, koliko god pokušali šokirati i nasmijati svoj put do simpatija publike. Dobili smo naramak najboljeg od Turbonegra poput “All my Friends are Dead”, no to je bilo jedva dovoljno. Izgleda da je dalek put od “I’ve Got Erection” do prave ševe.

    Večer je završila nježnom elektronikom Blue Hawaiija, mladog dvojca iz Kanade.

    Treću večer obilježili Algiers i Ride

    Treća i po izvođačima najjača večer počela je s Crvima koje je potrefio rani termin, a šteta je što ih nije gledao veći broj ljudi. Situacija se već znatno promijenila kada su se na drugi stage popeli NLV. Bend je s porastom broja članova poprimio i nešto drukčiji zvuk, Nikol je trenutačno omađijala publiku, a prostor se do kraja nastupa gotovo popunio ljudima, što je odskakalo od ostalih ranih nastupa festivala.

    “…And You Will Know Us by the Trail of Dead” ovoga puta su bili samo Trail of Dead, no gubitak slova i članova ih nije usporio ili utišao. Bendovi mnogi utjecaji su kulminirali u intenzivnom nastupu, praćenom galopirajućim bubnjem čiji ritam zvuči nemoguće za pratiti, no momci su uigrani kao i onda u KSET-u, na jednom od onih nastupa koji se i dalje prepričava. Fanovska poslastica je sigurno bila izvedba gotovo cijelog “Source Tags & Codes”, njihovog remek-djela s prijelaza stoljeća.

    Algiers
    Algiers, foto: Tomislav Sporiš

    Velikom srećom domaće publike Algiers se s ovim nastupom može računati kao redoviti gost u Hrvatskoj, a možemo se i osjećati sretnim što smo po treći puta imali prilike gledati i slušati jedan od najoriginalnijih bendova današnjice koji se pokazao kao jednim od najboljih na festivaluNe bi bilo pošteno karakterizirati kompletan nastup na osnovu jedne osobe, no vokalist Franklin James Fisher zasigurno nosi bend i njegova hendrixovska persona, skupa s maramom i afro frizurom, daje kredibilitet snažnom zvuku prožetom političkim porukama u citatima bendovih heroja. Spojili su nespojivo.

    Najveće ime festivala, koje bi negdje drugdje bilo napisano većim fontom i debelim tiskom, ponovno je okupljeni Ride. Prvoborci shoegazea, velikani žanra kojem su mu s debi albumom “Nowhere” pružili kredibilitet i popularnost, održali su predivan nastup dostojan festivalskih pozornica i toplih ljetnih noći. Duge solaže, pjevne pjesme i naramak popularnih numera iz bendove mladosti zacementirali su im reputaciju kao izvrsnom live bendu, a ništa manje se ne usudim napisati nakon što sam vidio sreću fanova koji su doputovali iz raznih krajeva zemlje da bi ih nakon dvadesetak godina konačno poslušali. Isplatilo bi se doći samo da “Vapour Trail” čujem uživo, a ovih ostalih sat i pol nastupa su samo množili taj osjećaj.

    Ride
    Ride. foto: Tomislav Sporiš

    Pick a Piper, projekt bubnjara Cariboua Brada Webera označio je kraj festivala, okupavši posljednji plesnjak ovogodišnjeg Superuha dubokim basom.

    Kada se dojmovi saberu (a trebat će još nekoliko dana za poštene dojmove, s obzirom da ovaj tekst pišem na terasi primoštenskog kafića dok čekam bus za doma i padam u postfestivalsku depresiju), SuperUho je ove godine ispunio sva očekivanja. Ove godine bila je slabija posjećenost nego prethodne, što možebitno ovisi o otklonu od mainstreama kojemu ovaj festival teži. A kako kampiranje ima čari koliko i festival sam, nedostatak sna i bol u leđima sporedni su u odnosu na sunčane dane, bistro more i craft pive na obali. Dobili smo jaku dozu dobre muzike, energije i soli u kosi, zato već polunostalgično iščekujemo sljedeće ljeto u Primoštenu.

    Izvještavaju: Ivana Krešić i Ivan Kišić

    Muziku podržava