U srijedu su u zagrebačkom Vintage Industrial Baru nastupili američki cowpunkeri Supersuckers. Originalno iz Tuscona u Arizoni, Supersuckersi su se prvotno uspjeli probiti nakon selidbe u Seattle, gdje su u doba grunge groznice objavili nekoliko albuma za legendarnu etiketu Sub Pop.
Supersuckers (izvorno su se zvali The Black Supersuckers, a ime su preuzeli iz pornografskog romana) su odudarali od tipičnih grunge bendova koji su u to doba harali glazbenim svijetom. Za početak su bili puno neozbiljniji od grungera (uz časnu iznimku Mudhoneya) koji su pored svog mračnjaštva i fatalizma imali malo mjesta za (auto)ironični humor. I zvuk Supersuckersa nije imao puno veze s Black Sabbath, The Who ili The Stooges koji su bili glavne reference grungera, već je više dugovao jednostavnim brzim punk poskočicama Ramonesa, začinjenim s malo countryja. Na svom zadnjem albumu za Sub Pop, “Must’ve Been High” iz 1997., Supersuckers su se odlučili okušati u punokrvnom alt-countryju i rezultat je bio vrlo uspješan. Frontmen Eddie Spaghetti je od tad naovamo objavio četiri solo albuma na kojima je električne gitare zamijenio pitki, zabavni polu-akustični country-punk.
Već nakon par uvodnih pjesama u Vintageu je postalo jasno da se nova verzija Supersuckersa – bend je sada trio, a Eddie jedini izvorni član, druga dvojica, Marty Chandler na gitari i Chris Von Streicher na bubnjevima, su se priključili tek prije nekoliko godina – dosta odmakla od svog originalnog pankerskog zvuka. Supersuckersi zvukom, ali pojavom sve više naginju negdje između dva legendardna, slučajno ili ne, također trija, Motörhead i ZZ Top. Baš poput Lemmyja i Spaghetti je sad non-stop skriven ispod šešira i tamnih raybanki, a i glas mu sve više naginje Lemmyjevoj rašpi. Potonje je možda i posljedica raka grla, koji je Eddie prije par godina uspješno uklonio kroz operaciju i terapiju.
Marty Chandler njeguje metalni zvuk gitare koji odmah ostavlja okus kroma u ustima, te stil isjepkanih riffova a la Angus Young, dok Spaghetti i Von Streicher proizvode neumorni mišičavi tutanj u podlozi koji duguje punku koliko i thrash metalu (upravo ona vrsta tutnja koja objašnjava zašto su i punkeri voljeli Motörhead). U takvom odnosu snaga bilo je malo prostora za skretanje u country vode, tek je “Goin’ Back To Tucson” usporena u country-blues baladu.
Valja priznati da Supersuckersi, čije nastupe prati reputacija urnebesnih raskalašenih veselica, ovaj put nisu uspjeli do kraja stvoriti takvu atmosferu. Jedan od razloga za to je vjerojatno i to što ili-ili se barem meni tako činilo, dobar dio publike koja je bila u Vintageu je ista ona publika koja je bila na njihovim prošlim nastupima u Zagrebu prije devet i više godina.
Nije samo bend ostario, i publika mu je sad malo srednjovječnija, mirnija i umornija nego prije. Bis, tijekom kojeg su odsvirali, ako se ne varam jedinu obradu večeri, “Beer Drinkers & Hell Raisers” ZZ Topa, je tako na kraju ispao nekako mlak. No možda je upravo taj danak zrelosti nauštrb divljeg tulumarenja zalog dugovječne budućnosti benda. Supersuckersi su još uvijek vrlo zabavni, samo njihove nastupe više ne prati neobuzdano poganje, već klimanje glavom sa pivom u ruci.
Prije Supersuckersa publiku su zagrijali Erotic Biljan & His Heretics, najbolji domaći garage rock bend i jedan od najbolji domaćih rock bendova u zadnjih desetak godina općenito, naročito za vidjeti uživo (naravno i Biljan i njegovi Heretici će, isto kao i Eddie i Supersusckers, vječno ostati osuđeni na konosjerski, underground status). Najbolji kompliment za njihov nastup dali su im sami Supersuckersi na kraju svog bisa, kad su rekli da su večeras imali (premda joj se ne mogu sjetiti imena) “bez konkurencije imali najbolju jebenu predgrupu od svih koje su dosad imali na turneji”.
