The Sonics u Vintageu: Osveta staraca

    1056

    The Sonics + Gemma Ray

    100Kn – 150Kn
    Datum i vrijeme: Utorak, 13.2.2018. @ 21:00
    Mjesto održavanja: Vintage Industrial Bar Zagreb , Savska ulica 160

    Devedesete su bile zlatne godine NBA lige, godine kad je Michael Jordan gradio svoju legendu o Najvećem Svih Vremena. No, mi koji smo tih godina pratili NBA, makar uglavnom samo preko stranica legendarnog časopisa Košarka, znamo da su najopakiji tim tih godina bili Seattle SuperSonics. Tridesetak godina prije Kempa, Paytona i Schrempfa bilo je zlatno doba rocka. Šezdesete su bile godine Beatlesa i Stonesa. No najopakiji, najmoćniji rock bend tih godina bila je ekipa iz okolice Seattlea, The Sonics.

    Živimo u vremenu tzv. ‘ageisma’. Prosječna starost zaposlenika u kompanijama koje su simboli našeg ‘doba informacija’ – Facebooku, Appleu, Googleu i Amazonu – je 30 godina. Taj podatak pomalo jezivo podsjeća na legendarni SF film “Loganov bijeg” u kojem ljudi kad napune tridesetu odlaze na eutanaziju. Mladost je imperativ. Golobradi milijunaši su mesije našeg doba, tehnološke inovacije i trendovi podilaze mladenačkom ukusu i načinu života, a mlada lica s reklama nam prodaju sve proizvode. Recimo, vjerojatno najcjenjeniji današnji rock časopis, britanski Mojo, premda svoja mjesečna izdanja temelji uglavnom na starijoj rock gardi, na naslovnicama nam uvijek stavlja slike te garde iz njihove mladosti. Već nakon tridesete se podvrgavamo estetskim zahvatima, šminkamo se, oblačimo da bi izgledali mlađe (muškarcima je pritom ipak malo lakše nego ženama). No uzalud, jer nam društvo svejedno poručuje da se trebamo “ponašati u skladu sa svojim godinama”.

    foto: Boris Podobnik

    A kad ste u penzionerskim godinama, ponašanje u skladu sa njima sigurno ne uključuje glasni rock koncert u mračnom zadimljenom klubu. Srećom se pravi rock uvijek temeljio na kršenju pravila, a ne na konformističkom pokoravanju istima. Šezdesetih je Jagger staro(modno)j ekipi s BBC-ja koja je s visoka gledala na njegove Stonese i branila im pristup u eter, poručivao da im je otpor uzaludan jer oko njih se događa mladenačka revolucija koju ne mogu zaustaviti. I mladost je stvarno imala svoju revoluciju i zavladala je našom kulturom. No sad je došlo vrijeme za osvetu staraca.

    Muziku podržava

    Originalni Sonicsi su se razišli već krajem šezdesetih, nakon tri albuma koja su postala simbol originalnog garage rocka te koja će svoj presudni utjecaj imati na više rock generacija, počevši od bendova kao što su The Stooges i MC5, preko punk generacije, grunge ekipe za koju su Sonicsi bili i ostali glavni lokalni heroji, pa do bendova koji su napravili boom na početku novog milenija, kao što su The Hives i The White Stripes.

    Četrdesetak godina nakon zadnjeg studijskog albuma Sonicsi se ponovo okupljaju, u početku samo kao koncertna atrakcija, no 2015. objavljuju i novi album “This is the Sonics”. Ono što nitko nije očekivao bilo je da bend, koji se ponovo okupio gotovo pola stoljeća nakon što su se originalni članovi, tada praktički još tinejdžeri, razišli, posjeduje onu istu, ‘mladenačku’ divlju energiju te da zvuči jednako moćno i uvjerljivo kao u šezdesetima.

    foto: Boris Podobnik

    U tih četrdeset godina dogodilo se puno toga, u glazbi i van nje. Kad su se Sonicsi raspali Beatlesi, Stonesi i Dylan još nisu objavili svoje ključne albume, MC5 i Stooges još nisu uopće bili diskografski aktivni, a Vijetnamski rat još nije završio, pa je Rob Lind odslužio rok u njemu kao pilot borbenog aviona. Eddie Vedder i Kurt Cobain su još bili u pelenama, a Jack White niti u planu svojih roditelja. Članovi Sonicsa su potražili karijere izvan glazbe, njome se bavivši uglavnom samo (polu)amaterski. Činilo se da su The Sonics zauvijek prepušteni mitskoj rock prošlosti.

    No, kad su se ponovo okupili dogodilo se upravo ono što nitko nije očekivao. Sonicsi su još uvijek bili jednako divlji, originalni i uvjerljivi, kako uživo, tako i na novom albumu. Djedice ne da nisu naškodile legendi o najeksplozivnijem rock bendu svih vremena, nego su je samo pojačale, pa tako njihova ‘djeca’ iz Screaming Treesa, Pearl Jama, Soundgardena ili The Hivesa koriste svaku priliku da im se pridruže na sceni i zasviraju za svojim idolima.

    foto: Boris Podobnik

    U utorak je i hrvatska publika konačno dočekala premijerni nastup ovog legendarnog benda u dupkom punom Vintage Industrial Baru.

    OK, od originalnih članova, u bendu koji ide na turneje je sada samo saksofonist Rob Lind. No ekipa koja je uskočila na njihovo mjesto (gitarist Larry Parypa i klavijaturist/pjevač Gerry Roslie su još u bendu, samo su prestali putovati), ima zadovoljavajući garage rock pedigre, tako da smo u Vinategu dobili pravi, izvorni zvuk The Sonicsa. Zvuk koji je sa pravom legendaran, jer tek kad ih čujete uživo, postanete svjesni koliko vam nevjerojatno zvuči činjenica da su stvari poput “The Witch”, “He’s Waiting” ili “Psycho” nastale sredinom šezdesetih. Te stvari i danas zvuče toliko moćno i žestoko da The Sonics bez problema mogu odbiti bilo koje mlađe izazivače na spomenutu titulu najeksplozivnijeg rock benda svih vremena.

    Nakon što je Freddie Dennis, koji je zadnjih nekoliko godina svirao bas i bio glavni vokal Sonicsa, napustio bend zbog zdravstvenih problema, najveći dio vokalnih dužnosti je preuzeo najmlađi član benda, gitarist Evan Foster kojeg su Sonicsi draftirali iz Boss Martians, benda iz istog grada iz kojeg su i sami, Tacome u američkoj saveznoj državi Washington. Dok Foster igra ulogu najistaknutijeg animatora publike, iza njegovih leđa fenomenalni bubnjar Dusty Watson funkcionira kao neumorna baterija koja pumpa energiju na kojoj se temelji slavni zvuk benda.

    foto: Boris Podobnik

    Nema kod Sonicsa predaha, njihov nastup je visoko oktanski, non-stop rokenrol od početka do kraja, koji bi bilo nemoguće izvesti bez bubnjara poput Watsona. Lind, koji naizmjence svira saksofon i usnu harmoniku, igra ulogu meštra ceremonije koji dirigira bendom i šarmira publiku, a ima i svoju ‘rap’ dionicu u “You’ve Got Your Head On Backwards”. I svaka čast pokojnom Big Manu, Mackayima i Steveu i Andyju, te Bobbyju Keysu, no najubojitiji saks u rock pjesmi ostaje saksofon Roba Linda u “Have Love Will Travel” koji je sinoć otpuhao kompletni Vintage Industrial Bar.

    18 Shares
    Muziku podržava