St. Patrick’s Day može biti svaki dan, pa čak i sredinom lipnja

    3428

    Koliko može biti ključno kultno sljedbeništvo nekog benda i (pre)dugo čekanje njegovog prvog dolaska u Hrvatsku, pokazala je nedjelja kada nam je u posjete došao američko-irski bend Flogging Molly. U dvorištu zagrebačkog SC-a okupilo se više od 2500 ljudi željnih dobre zabave, plesa, punkoidnih poskočica na irski način, pive… Mnogo više nego na nekim koncertima provjerenih svjetskih imena (prvo mi na pamet pada Muse).

    Okupljeno mnoštvo je bilo raznih generacija, od klinaca obojene kose u svim nijansama duginih boja, preko neizbježnih studoša kojima je alternativni zvuk kao domaća zadaća, pa do starih i prekaljenih rockera/punkera kojima ovo vjerojatno i nije bio prvi koncert spomenutog benda.

    Prije nekoliko dana bend je bio oduševljen sa 600-tinjak fanova u Varšavi (također su i tamo prvi puta u karijeri nastupali), a s ovolikim brojem fanova ostali su bez riječi zbog čega je frontmen benda Dave King neprestano ponavljao ‘beautiful, beautiful’…

    Muziku podržava

    Dvorište SC-a se pokazalo odličnim, taman dovoljno velik da primi sve znatiželjnike, a ne prevelik gdje bi se izgubio djelić atmosfere i zajedništva, jer je publika zaista disala kao jedno biće koje je jedva dočekalo da mu se ostvari najduže očekivana želja. Vrijeme je odlično poslužilo, iako je bilo malo vruće, posebno u gužvi pred samom pozornicom, moglo se normalno disati i uživati u spektaklu kojeg je bend pružao od prve sekunde nastupa.

    Koncert je započeo gotovo na minutu kako je i predviđeno, oko 21 h, nakon puštenih "Suspicious Minds" kralja Elvisa i "Blitzkrieg Bopa" punk legendi The Ramonesa. Nakon takvog razgaljivanja publike od strane DJ-a, bilo je jasno da će tada na stage uletjeti Flogging Molly i početi prašiti svoj predviđeni set što se naravno i dogodilo.

    Već u početku je bend krenuo moćno i žestoko s "(No More) Paddy’s Lament", jednom od najbržih stvari s posljednjeg albuma, a u tom điru su i nastavili gotovo tijekom cijelog koncerta. Uslijedilo je nekoliko sličnih nabrijanih skladbi poput "Requiem for a Dying Song", "Selfish Man" i "You Won’t Make a Fool Out of Me", dok je "Drunken Lullabies" bila posvećena svim hrvatskim fanovima.

    Potom su krenuli s nešto akustičnijim, mirnijim, laganijim setom pjesama koje su većinom bile posvećene nekim osobama koje su uvelike utjecale na život Davea Kinga. Taj dio ‘malog odmora’ od energične svirke su započeli s "Us of Lesser Gods", uslijedila je "The Son Never Shines (On Closed Doors)" koja je bila za bakin 88. rođendan, pa naslovna "Float" sa zadnjeg albuma.

    Do kraja regularnog dijela ispucali su još mnogo baruta iz svoje pjesmarice, boreći se malo s piratima i pobunjenicima u pjesmi "Rebels of the Sacred Heart", dok su s "The Kilburn High Road" su dodatno razgalili zagrebačku publiku, "If I Ever Leave This World Alive" su posvetili prijateljstvu, dok je "The Lightning Storm" bila za Strummera, Marleya, Casha i Ronniea Drewa iz The Dublinersa, za preminule glazbene legende koje su najviše utjecale na razvoj Davea kao muzičara. Nakon regularnog dijela, uslijedio je i bis sa tri pjesme, te je show završen u velikom stilu.

    Set lista je bila odlično iskombinirana, odsvirani su gotovo svi najvažniji momenti s njihova četiri albuma, iako je glavna zadaća bila prezentacija akutalnog izdanja "Float". Predivno je bilo doživjeti da više od 2500 ljudi pjeva svaku pjesmu zajedno s bendom i drži im ritam pljeskanjem bez da ih se moli ‘ajmo malo rukicama’ kako je čest slučaj kod naših domaćih zvijezda i zvjezdica. Takve stvari jednostavno moraju doći spontano…

    Tijekom nastupa, Dave nikako nije mogao sakriti svoje emocije i veliko oduševljenje, pa je često isticao kako mu je predivno ovdje, kako će ponovno doći i kako smo mi najbolji fanovi. Osim toga, između pjesama je često znao zabavljati svojim govorancijama koje su ponekad bile vrlo smiješne, a ponekad i vrlo ozbiljne, posebno kada je posvećivao pjesme preminulim glazbenim veličinama, od Marleya, preko Strummera do Johnnya Casha, a neke pjesme su bile upućene i njegovom preminulom ocu, djedu i baki.

    Nakon nešto više od sat i pol svirke, Dave nas je upoznao s cijelom ekipom iz benda što je značilo da se irska fešta lagano približava kraju. U to vrijeme, Flogging Molly su isporučili veliku dozu energičnih celtic-punk himni koje će ostati upamćene dugo vremena, do njihovog sljedećeg pojavljivanja u Hrvatskoj (obećali su doći ponovno za najviše godinu-dvije), ali i znatno duže jer je jednostavno to bio koncert koji se nije smio propustiti.

    2009. je stvarno (pre)krcata odličnim koncertnim događanjima, već je nekoliko događaja ušlo u najužu konkurenciju za koncert godine, a tek navodno dolaze najveće stvari u vidu raznih ljetnih festivala i ‘koncerta stoljeća’ na Maksimiru početkom kolovoza.

    Kad bi i svi daljnji hepeninzi propali, u što naravno ne vjerujem, mogao bih reći da sam doživio niz odličnih koncerata od kojih bi svakako istaknuo u prvom redu I’m from Barcelona kao najbolji i Flogging Molly odmah do njega.

    foto: Tomislav Capan
    fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

    Muziku podržava