Sohn
Premijerni nastup Christophera Michaela Taylora, poznatijeg pod imenom SOHN pred zagrebačkom publikom svakako je bio jedan od najiščekivanijih događaja ove koncertne sezone, osobito nakon prvotnog odgađanja kompletne jesenske turneje krajem prošle godine – barem ako je za suditi po društvenomrežnom hajpu koji i dalje ne jenjava u trenutku objave ovog teksta. Vjerujte mi na riječ – hajp je svakako zaslužen – a tko nije bio, šteta – jer je propustio rijetko viđenu magiju subotnje večeri sinoć u Tvornici kulture.
Iako mu je ovaj dio koncertne turneje idejno zamišljen kao promocija posljednjeg ‘dugometražnog’ glazbenog uratka – albuma “Rennen” iz 2017., sinoćnja setlista pretežno se sastojala od stvari s albuma “Tremors”, prvijenca kojeg je Tyler objavio još davne 2014. godine. Možda i mala šteta za to, jer je upravo izvedbama “Signal” u prvoj polovici koncerta i s “Hard Liquor” u posljednjem, redovnom dijelu Taylor pokazao apsolutnu moć koketiranja s jakim, konkretnim kantautorskim glasom kojeg divno spaja s elektro komponentama.
U prilog ne samo tome, već i cjelokupnom sinoćnjem doživljaju svakako ide i vizualna komponenta polumističnog osvjetljenja efektno i nenametljivo ukomponiranog osobito u izvedbama “Hue” (s kojom je otvoren sinoćnji koncert), “Fool” i “The Wheel”. Svu svoju žanrovsku raznolikost Tyler je prikazao skladnom, ujednačenom setlistom koja, iako nije išla ‘u korist’ novom albumu, u ‘live’ verziji zvuči (a i izgleda) svjetski – osobito s emotivnom, solo izvedenom klavirskom baladom “For my Daughter” koja je predstavila svojevrsni odmak od jednako tako snažnih “Hard Liquor” i “Lessons” s kojima je zaključen regularni dio koncerta.
U ovoj crtici subotnje večeri posebno bih pohvalila tristotinjak duša koje su zajedno sa mnom ‘jednoglasno’ i u tišini uživale u ovom nastupu koji dio svoje magične atmosfere vjerojatno duguje i tome što sam u dugo vremena napokon mogla kvalitetno poslušati koncert i ne utišavati druge oko sebe – no to su, čini se, moje vlastite bitke koje vodim svakodnevno. Za bis su očekivano izvedene “Artifice” i savršeno energična “Conrad”, od čega je ova potonja pred zagrebačkom publikom izazvala i svojevrsni vrhunac sinoćnjeg nastupa, koji je u svojoj mistici činio i pomalo netipičan subotnji izlazak. Usprkos tome, baš su te koncertne (a i druge) nesvakidašnjosti najčešće i najslađe, stoga se iskreno nadam da ćemo imati prilike poslušati, a i pogledati Taylora na našim prostorima još koji put.
