“Gospodine Watson, što činite ako se u publici pojavi netko tko Vas na sceni krene vrijeđati i omalovažavati?”, usplahireno ga je pitao autor ovog teksta neposredno prije koncerta. “Vadim pištolj i pucam!”, reći će Watson i dobrano nasmijati sebe i svoje kolege iz pratećeg benda Lone Stars.
Sam koncert je pokazao da je briga o tome bila uzaludna. “Ne možeš pobijediti dvije gitare, bas i bubanj”, davno je rekao Lou Reed. 
Gene Kurtz na basu, bubnjar David Bowen i naše gore list Don Pawlak na pedal steel gitari su, uz samog Watsona na električnoj, još jednom uspješno obranili Reedovu tezu. Od početka u 22 h, pa do kraja nekoliko minuta iza ponoći, Watson je sa svojim pratećim bendom pružio dobru zabavu i dao okupljenima (petstotinjak dobronamjernika) lijep uvid u svoj impresivan opus.
Publika nije bila toliko upoznata s Watsonovim pjesmama, kao što je to s drugim razvikanijim izvođačima, ali sve je nadoknađivano velikim valovima pljeska nakon svake odsvirane stvari. A i Watson se potrudio da izađe u susret tako što je posložio pjesme da djeluju što pristupačnije.
Uvodna “Whiskey or God” je brzo uspostavila koordinate oko kojih će se vrtjeti cijeli koncert, a to je da na zabavan način kroz pomalo opori Daleov bariton kaže štogod o ozbiljnijim temama, te da se može uz to i plesati. Ne samo da je bilo entuzijasta za čagicu, nego su se ponegdje mogli vidjeti i vlakići. Nedugo nakon pjesme “Country My Ass“, Dale je iskoristio joker pitaj publiku: “Koju ćemo sada?” Odgovor je dobio: “Dreamland“.
Uz stalnu komunikaciju sa prisutnima Dale je uspio načiniti domaću atmosferu: bilo je još sjajnih autorskih pjesama “Honky Tonkers Don’t Cry“, “Texas Boogie“, “Nashville Rash“, “Cheatin’ Heart Attack” koje nekim čudom ne završavaju tamo gdje trebaju, a to je na radiju, televiziji i vrhovima top lista, a bilo je i zanimljivih obrada, posveta Merle Haggardu, Rayu Priceu (“Dobio sam poruku da je Ray doživio infarkt. Molite za njega.”, rekao je), Cashovom gitaristu Lutheru Perkinsu i naravno Johnnyu Cashu.
“Veliki sam fan Dalea Watsona. Uživam u svim njegovim pločama i mislim da je sjajan. Postoji puno sličnog između njega, Waylona (Jenningsa, op.a.) i mene.” riječi su najsimpatičnijeg neplatiše poreza na ovom svijetu Williea Nelsona.
U Tvornici je skoro ista stvar rečena na način: ‘We want more, we want more’ skandiranjem publike nakon što je Watson otišao sa scene nakon prvog bisa. Naravno da se vratio, te zaključio svoj prvi nastup u Hrvatskoj u furioznom tonu.
‘Već dugo vrijeme nije bilo pravog country koncerta u Zagrebu’, znalo se reći u najavi za Dalea Watsona u Tvornici kulture 18.6.2009. Sad kad su računi naravnani, red je da ovakva country druženja postanu redovita. Zainteresirane publike ima, a led je probijen gromoglasnim aplauzom.
foto: Marko Vukušić
