Simple Minds i Zagreb kao nekada u osamdesetima

Pitanje je je li se zagrebačka publika malo razmazila. Često u Hrvatskoj volimo pljuvati razne stvari, no broj inozemnih koncerata posljednjih godina bio je fenomenalan i jednog dana mogli bi se s nostalgijom sjećati na ove dane kad je niz važnih glazbenika uključio neki od naših gradova na listu svoje turneje.

Sve to uzrokovalo je stanje u kojem smo počeli birati, pa čak i odbacivati neke važne glazbenike jer doći će ‘oni još bolji’.

Simple Minds vjerojatno jesu zaslužili napuniti i veći prostor od male dvorane Doma sportova, no problem iz prošlog odlomka omogućio nam je razmišljanje da rasprodana dvorana, manje više bilo koja, i nije tako mali uspjeh. Kako su krenule najave za nove koncerte ove godine, brzo će se Mindsi seliti u veliku dvoranu jer velikog odabira više neće biti.

Škotski je bend jedan od najpoznatijih izdanaka globalne sile koja se zove ‘rock 80-ih’ i kojoj su i Hrvatska i Zagreb dali malen pečat. U toj istoj Hrvatskoj i tom istom Zagrebu ta je glazbena dekada oduvijek bila vrlo slušana i dobro prihvaćena. Kao da dio hrvatske glazbene publike nije ni na jednu sekundu izašao iz ’80-ih vidjeti čega ima danas. A to baš i nije tako dobro.

Koncert su najavili za 20:45 i zakasnili na njega 15 minuta. Odmah bismo potpisali da svi domaći izvođači na klupske koncerte kasne 4 do 6 puta više od toga, to bi u našim klubovima bilo okarakterizirano sa ‘samo’. Na pozornici ih je šestero, a srećom, ne možemo napisati šestorica. Sarah Brown na back vokalima narušava vječnu mušku dominaciju i njena uloga nije minimizirana te se ne može nikako svesti samo na prateće vokale.

Kao prva pjesma uzeta je “Broken Glass Park”, možda malo prelagana pjesma za uvodnu stvar, koju srećom spašava odličan i pjevni refren. Već na “Waterfront” pubika je bendu poručila dosta jako da su itekako dobrodošli. U prvih je nekoliko pjesama već postalo sasvim jasno da će nastupom dominirati Jim Kerr s mikrofonom u ruci. Iako se žalio na bolesti i bol u leđima iznio je koncert odlično od početka do kraja.

Prvi je dio koncerta prošao dosta standardno, a vrijedi naglasiti koliko uživo pjesme “Promised You a Miracle” i “Glittering Prize” jedna za drugom nepogrešivo asociraju i vuku u osamdesete, desetljeće u kojem je rock dosegao zenit, doživio žanrovsku eksploziju i vrlo jasno najavio svoj početak kraja.

Nakon kratke stanke uslijedio je još bolji dio koncerta. Pjesmu “Dancing Barefoot” otpjevala je Sarah Brown, potom je slijedilo malo iznenađenje s “Mandela Day” koja na ovoj turneji i nije često svirana. Ta je pjesma stvorena za stadione, ili barem dvorane, i vrijedi je čuti iznova i iznova. Posebno nakon što je glavni subjekt pjesme, kao Elvis nekad, napustio zgradu.

Art rock pjesma “Someone Somewhere in Summertime” bila je još jedan potpuno zgoditak kad je i publika na trenutak postala malo veći zbor. “The American” također je potpomognuta od strane tog zbora raznih godišta, a onda je malo kasnije na red došla i “Don’t You Forget About Me“. Svoj najveći hit bend je izveo najbolje. Publika je to odlično prihvatila, tribine su ustale, i na trenutak je mala dvorana Doma sportova izgledala mnogo veća, a Simple Mindsi opet su bili u osamdesetpetoj.

Na bisu je Kerr nekoliko puta ponovio kako se bendu nešto i ne ide doma, pa nek ih publika još malo zadrži. I zadržala ih je, tako da je ispalo da je šestorka svirala između dva i pol i tri sata. Nije to baš tako loše za 55-godišnjake.

Iako je bend danas relativno irelevantan i unatoč tomu što ga je u Zagreb i na cijelu turneju dovelo obično ‘greatest hits’ izdanje, bila je to večer u kojoj se isplatilo biti na nekoliko sati u Domu sportova. Još kad Kerr usred pjevanja publike “la, la-la-la-la…” na “Don’t You” zamoli prisutne da mu to otpjevaju na “kroats, a ne na French“. Fenomenalno.