Ponekad je situacija vrlo jasna, poput matematike koja kaže da dva minusa daju plus. To se, čini mi se, jučer dogodilo s koncertom Shout Out Loudsa u Grazu.
Austrijanci su poznati kao najčešće kazališna publika koju malo tko može razgaliti pa ponekad i najveće zvijezde dobiju mlaku reakciju, dok s druge strane postoje mitovi o hladnim sjevernjacima, u ovom slučaju Shout Out Louds. Kad tome nadodamo da Shout Out Louds u posljednje vrijeme rade melankolični indie pop… Kazališna publika se nekako čini kao odlična kombinacija, ali to se ipak nije dogodilo jer je jučerašnji koncert pobio sve te mitove.
Pregrupa je bila The Hanged Man i oni također dolaze iz Stockholma. Prije koncerta sam malo preletio po njihovom YouTube kanalu i učinilo mi se da bi mogli biti zanimljivi uživo, ali sam se dobrim dijelom prevario. Njihova formacija je vokalistica s gitarom u rukama, klavijaturist i bubnjar te tako pokušavaju iznjedriti svoje pomalo atmosferične i mračne pjesme koje su se vrlo brzo stopile u jednu poprilično zamornu cjelinu jer se jedna od druge nisu previše razlikovale. Pravo iznenađenje se dogodilo pred kraj nastupa kad su uključili neku dozu plesne i psihodelične glazbe – ta je pjesma podigla raspoloženje, ali su zaključili nastup ponovno s par lakših stvari, da pokažu da su ti veseliji tonovi samo iznimka u njihovom stvaralaštvu. Još su mladi, ima vremena da porade na svojem live identitetu, a dobra stvar je da su ih Shout Out Louds pozvali sa sobom jer će ovako na turneji naučiti mnogo.
Shout Out Louds su imali odličan prvijenac “Howl Howl Gaff Gaff” koji je nastao pod utjecajem tad vrlo rastućeg indie rocka. S tom švedskom notom, album je stvarno odlično legao i priča se nakon tog lijepo počela razvijati. Nakon tog su krenuli u istraživanja, potpuno su maknuli rockerski dio i postali indie pop bend koji je sve više počeo koristiti klavijature u svojim pjesmama. Posljednji album “Ease My Mind” kulminacija je tog stvaralaštva, što se vidjelo i na samom koncertu.
Kad pričamo da bi bend trebalo vidjeti uživo, često se znamo žaliti da ih vidimo barem s nekoliko godina zaostatka, kad im dobar dio magije već izblijedi. Iako sam obožavao spomenuti prvijenac, moram priznati da je ovo ipak bio najbolji moment za pogledati Shout Out Louds jer su fino izdozirali svoju setlistu. Sami su u jednom trenutku zahvalili na odličnom prijemu jer znaju da nemaju dovoljno hitova u svojoj pjesmarici, a atmosfera je bila užarena.
Dobar dio leži i u tome da su stare pjesme odlično uklopili s novima, pa je tako nakon uvodne “Paole” krenula “Very Loud” koja se zaorila ispunjenim PPC-om. Tu sam već uočio da publika jako dobro zna što je bend radio zadnjih 15-ak godina jer je sing-a-long trajao i trajao. Bend je navodno na istom mjestu bio i prije četiri godine, što je očito dodatno osiguralo takvu atmosferu.
Setlista je bila logično temeljena na vrlo dobrom posljednjem albumu “Ease My Mind” s pravim ubačajima starijih pjesama. Prvi vrhunac se dogodio sa spomenutom “Very Loud”, a kasnije treba izdvojiti vrlo emotivnu izvedbu naslovne skladbe posljednjeg albuma gdje je Bebban pjevala na rubu suza. “Tonight I Have to Leave It” imala je dance punk uvod u stilu !!! da bi se potom dernek nastavio i u publici gdje je frontman Adam mnoge natjerao prvo na čučanj, potom i na ples, “Please Please Please” odlično je zatvorila regularni dio nastupa, ogoljena “Go Sadness” samo s Adamom i Bebban otvorila je bis, dok je samo finale pripalo pjesmi “Impossible” koja je ispala najveći hit s prošlog albuma.
Ono što je najviše fasciniralo tijekom cijelog nastupa bila je ta kemija benda i publike koja me iznenadila. Kao prvo, samo cijena ulaznice je bila dosta visoka (oko 27 eura), što nije smetalo da se klub napuni (vjerojatno 700-injak ljudi) te pjeva i pleše zajedno s bendom. Možda je samo nedostajalo da na drugom bisu odsviraju “100 Degrees” jer je upravo takva temperatura bila zahvaljujući atmosferi.
Tko bi rekao da Shout Out Louds mogu napraviti takvo ludilo u Austriji. Sumnjam da bi se u Zagrebu skupila i polovica ljudi u odnosu na jučerašnju brojku u Grazu koji je i znatno manji od Zagreba. Možda dio leži i u kulturi počinjanja koncerata jer satnica nigdje nije bila navedena, a svi su znali da predgrupa počinje u 20, a glavni bend u 21 sat. Kad ti publika zna što im pružaš i pri tome šank nije jedino mjerilo uspjeha koncerta, tad se u prvi plan stavljaju glazba i bend, unatoč poprilično paprenoj cijeni ulaznice. Ipak, to je Austrija, nama je bolje da sve krene što je kasnije moguće jer radnim danom je tako i najbolje…
Bilo kako bilo, Shout Out Louds su me iznenadili i održali odličan nastup u prepunom PPC-u. Sad ih moram ponovno negdje uloviti, a bilo bi fora da naprave turneju s nekom obljetnicom “Howl Howl Gaff Gaff”. To ne bih nikako propustio, iako je i jučerašnji koncert bio odličan.
