Jesca Hoop
42-godišnja kantautorica iz Kalifornije nastupila je jučer premijerno u Malom pogonu Tvornice kulture i to pred svega šezdesetak ljudi. Taj podatak ne čudi niti bismo se trebali zabrinuti za osviještenost ovdašnjeg slušateljstva, s obzirom da posljednjih godina dobrog svaki tjedan osvane najava dobrog koncerta u Zagrebu.
S obzirom na takvu zasićenost koncertne ponude, čak je i ovaj skromni broj na jučerašnjem nastupu osebujne indie folk glazbenice ispao sasvim pristojnim, samo doprinijevši intimnoj atmosferi koju već u startu stvara Jescina minimalistička glazba.
“Memories Are Now“, naslovna pjesma s njenog aktualnog albuma, najuvjerljivija je i najkompletnija pjesma s odsviranog 80-minutnog repertoara predstavljenog jučer u Tvornici.
No, na mjestima gdje Jesca kao praktički one man band (ako ne računamo basisticu i back vokal kojoj je, unatoč očitom pjevačkom talentu, dodijeljena izrazito sporedna uloga u cijelom nastupu) ne uspijeva zadržati pažnju publike, to radi njena otkačenost i neobičan, no po reakcijama publike itekako dobro pogođen smisao za humor. Tako se glazbeno nježna, no istovremeno karakterno temperamentna Jesca ne libi obračunati s gledateljem koji dobaci nespretno odabranu pošalicu na račun ženskog roda, niti joj promaknu detalji poput WC-a smještenih tik uz pozornicu Malog pogona Tvornice.
Na stranu njen smisao za održavanje publike budnom, teško se oteti dojmu kako Jesci ipak u melodijski slabijim stvarima nedostaju bar još dva glazbenika na pozornici koji će ‘podebljati’ zvuk i napraviti sam nastup dinamičnijim. Kad to spominjem, na pamet mi padaju nedavne gošće Malog pogona Marissa Nadler i Lisa Hannigan, izričajem vrlo bliske Jesci koja je vokalno čak i moćnija od potonjih glazbenica, no ima slabije razrađen moment pakiranja svog materijala u live nastup.
Od pjesama koje je jučer izvela, najviše su se istaknule “Whispering Light“, pjesmu koju je napisala kao posvetu majci, a izvela je i “Know the Wild that Wants You“, materijal s albuma rađenog u suradnji sa Samom Beamom (Iron & Wine), što je naišlo na očekivano odobravanje publike. Inače moćna “The Lost Sky” djelovala je dobro, no na trenutke sam stekao dojam kao da je Jesca čim prije želi skinuti s vrata i nastaviti s preostalih nekoliko pjesama do zaključka koncerta koji je prikladno izvela a cappella, pozdravivši zadnji put malobrojnu, ali vjernu zagrebačku publiku nježnim šaptom.
Sve u svemu, nakon jučerašnjeg koncerta ostaje dojam kako je Jesca Hoop daleko najneobičnija dama iz tog novog vala američkih i britanskih indie folk kantautorica, čiji outfit koji podsjeća na Burtonovu muzu Helenu Bonham Carter samo to dodatno naglašava.
Kao takva zanimljiva pojava i talentirana glazbenica s pristojnom kolekcijom pjesama, Jesca je zaslužila priuštiti sebi i publici barem malo raskošniji zvučni segment nastupa. No, čini se kao da je vrijeme ove autorice tek došlo pa se itekako možemo nadati daljnjem razvoju u pogledu njenih live nastupa.
