Rolin Humes + The Bambi Molesters
Pojedinim bendovima u Hrvatskoj može se itekako nalijepiti etiketa ‘Svjetsko, a naše’.
Glazbeni kritičari, inače, vole se razbacivati takvim etiketama kako bi na taj način ukazali da na našoj glazbenoj sceni postoji bend svjetskih gabarita, ali dotični je nažalost zapeo u tuzi i čemeru Balkana i bilo bi mu bolje da spakira kofere i pokuša potražiti neku bolju priliku van granica domovine.
Doduše, s Rolin Humes je stvar sasvim suprotna. Daleko od toga da nisu imali koncerata van Hrvatske, ali nedavno su pokrenuli projekt ‘Živi rasti cvjetaj‘ u sklopu kojeg će održati mnoštvo koncerata po čitavoj Hrvatskoj i tako prikupljati sredstva za edukaciju mladih nezaposlenih osoba kako bi, umjesto odlaska iz Hrvatske, pokušali upravo ovdje otvoriti vlastitu tvrtku.
Tako su Humesi sinoć zajedno s The Bambi Molesters u Luci Sisak održali koncert koji je taj, nekada bitan industrijski grad koji danas spada među gradove s najvećim udjelom nezaposlenih osoba, barem na jednu večer pretvorio u bolje mjesto. Luka Sisak je prvi puta u povijesti grada postala kulisom za jedan glazbeni događaj.
Atomsfera te kulise poprilično se uklapala s glazbom Bambija i Humesa; kranovi, željeznička pruga i vlakovi koji prolaze tijekom koncerta, ogroman silos i rijeka, postindustrijalizam koji je bio prožet surf rockom, natruhama Pink Floyda i Queena, a sve je to bilo upakirano u autorski kontekst ova dva benda.
Koncert su otvorili Rolin Humes laganim uvodom nakon kojeg je krenula pjesma “Hero” da bi zatim odsvirali pjesmu “Freedom”. Dobro je da su Humesi otvorili koncert s ove dvije numere s prvog albuma jer se radi o hitovima. Obje pjesme imaju brži tempo kojeg, prije svega, diktiraju klavirske dionice i bubanj, dok se aranžamni basa i gitare fino uklapaju u čitavu priču.
Već se na samom početku moglo vidjeti koliko su Humesi zapravo velik bend, usudit ću se reći jedan od najperspektivnijih bendova na našoj glazbenoj sceni. Rafinirani gitarski premazi, tople bas dionice, majstorije na klaviru i groove bubanj okosnica su benda čija je glazba, prema mom skromnom mišljenju, na tragu Queena i ponajboljeg britanskog rocka, iako bend ne bježi od progresivnih elemenata u kompozicijama.
Kada su odsvirali svoje dvije monumentale skladbe, “I don’t know what I don’t wanna know and I don’t go where I don’t wanna go” i “Irene“, odveli su slušatelje na jedno sasvim drugačije glazbeno putovanje. Svaka solaža na gitari na te dvije numere neodoljivo je vukla na gitarski potpis Davida Gilmoura te je taj čitav jedan Pink Floydovski sound bio dovoljan da pjesme dožive svoj vrhunac koji je zadovolji publiku, a to se naročito moglo osjetiti prilikom izvođenja “Irene”.
Zaredalo se tu pjesama s oba albuma, a Humesi su čitavo vrijeme glazbom podizali atmosferu kod publike, dobivali ovacije i svirali kao da im je to posljednji koncert. To samo ukazuje da je veličina ovog benda neupitna i da ‘Svjetski, a naše’ kod njih itekako vrijedi, unatoč tome što, barem iz perspektive potpisnika ovih redaka, nisu dobili dovoljno medijske pažnje koje su zaslužili.
Nakon Humesa na binu su izašli doajeni sisačke glazbene scene i bend koji je svoj status potvrdio van granica Hrvatske još prije dvadesetak godina – The Bambi Molestersi. Iako se radi o bendu koji se prvenstveno orijentirao na sviranje surf rocka, njihovi live nastupi puno su više od toga. Njihove elegantne, easy going melodije trebalo je slušate zatvorenih očiju i pritom upijati svaku odsviranu notu.
Zvuk Bambija je zaokružen i jasno definira, oni su ugirana ekipa koju, barem kako je to sinoć izgledalo, svojom energijom nosi Lada Furlan Zaborac. Bambiji su svoj dio nastupa počeli lagano i činilo se kao da im fali mrvica energije, ali su me vrlo brzo razuvjerili i na njihovim licima se jasno vidjelo koliko uživaju u svirci, pogotovo na pjesmi “La Bruta“.
Svojom glazbom stvorili su jednu plesnu atmosferu na koju veliki dio publike nije ostao imun, a kada su najavili da će odsvirati skladbu “Chatoica” koja je uvrštena u epizodu popularne serije “Breaking Bad” publika je gotovo pala u trans od oduševljenja.
Bambiji su prije dvadesetak i više godina potvrdili svoj status benda čija je glazba osvajala kritičare, a na Humesima je da uz još malo rada dostignu status The Bambi Molestersa. Oba benda su orijentirana na svoju glazbu i nije da se vode nekom zaradom – realno svi rade nekakve dnevne poslove kako bi mogli svirati i stvarati glazbu po vlastitom ukusu, a to je najbitnije kod ovakvih bendova.
Okupiti oko tisuću, a možda i više ljudi, nije mala stvar, a uživati u glazbi Humesa i The Bambi Molestersa neprocjenjiv je osjećaj koji bi gotovo svaki slušatelj i ljubitelj ovakvih glazbenih pravaca trebao iskusiti.
