Roger Waters u Areni: Potrebna doza zdravog razuma

    7260

    Roger Waters

    360Kn – 1490Kn
    Datum i vrijeme: Nedjelja, 6.5.2018. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Arena Zagreb Zagreb , Lanište bb

    Nije trebalo dugo proći da se Roger Waters nakon kolosalne turneje “The Wall” vrati na svjetske pozornice. Čim se društveno-politički život zakuha do mjere kipljenja, angažirani umjetnici obično dignu svoj glas i krenu kontrirati. Netko nekad u svojim aktivnostima pogodi ‘u sridu’, netko ne. Rijetki, međutim, zbilja dosegnu do pravog rješenja problematike.

    foto: Božidar Breški

    Waters je tako uslijed aktualnih svjetskih zbivanja očigledno osjetio potrebu da se izrazi, pa je nakon 25 godina objavio novi studijski (rock) album izravnog naziva “Is This The Life We Really Want?“, otisnuo se na novu kolosalnu svjetsku turneju i krenuo obračunavati s vodećim svjetskim političkim figurama. Posljednja turneja “The Wall” očigledno baš i nije ispunila obećanje boljeg svijeta pa se stječe dojam da je nova turneja “Us and Them” nazvana – logično. Između nekih Nas i nekih Njih očito još uvijek stoji neki Zid kojeg treba srušiti, Waters to primijećuje pa to javno i obznanjuje. Razlika između Watersa i ostalih umjetnika i/ili kvaziumjetnika koji koriste svaku priliku da iskažu ono što im u društvu ide na jetra leži u tome što Watersu vjetar u leđa daje impresivna ostavština nekoć matičnog mu benda Pink Floyd.

    Da nije to što je, Waters bi mogao reći “Trump is a pig!”, pobrati odobravanje nekolicine ukućana i podebljanog morala TV kanal s vijestima prebaciti na onaj s nogometnom utakmicom. Ovako, kad je s Pink Floydima natukao izobilje majstorskih tekstova i antologijske muzike, čovjek ovu prethodnu parolu može prikazivati na gigantskim displayima diljem svijeta, u pozadini odsvirati čuvenu “Pigs”, pobrati aplauz okupljene svjetine, vratiti se u backstage i razmišljati kako je nešto dobro učinjeno i da će svijet od sutra biti bolje mjesto.

    Muziku podržava

    Epiteti kao što su ogorčen, bogat, star, narcisoidan, egoističan, itd., a koji su se u prošlosti s takvom lakoćom znali lijepiti uz ime i rad ovog umjetnika, u ovom ću tekstu s još većom lakoćom izostaviti, jednostavno iz razloga što se ovdje radi o čovjeku kojemu je pogonsko gorivo prije svega empatija. No, jednu bih mu stvar zamjerio – nije dovoljno problematiku istaknuti, potrebno je ponekad pružiti i sustavno rješenje. A angažirana umjetnost teško da je grana ljudske djelatnosti u kojoj se to može i izvesti.

    foto: Božidar Breški

    Prošlo je pet godina od Watersovog nastupa u Splitu te sedam od onog u Zagrebu. Bili su to naizgled nenadmašivi koncerti. Muzički doduše teško, ali produkcijski svakako. Sinoćnje Watersovo ukazivanje u sklopu “Us and Them” turneje bilo je čak i impresivnije od onog prije pet odnosno sedam godina. Muzički bogatiji, a vizualno sadržajniji, sinoćnji koncert bio je čak i veći rock doživljaj od “The Wall” koncerta. Na stranu s kulisama, projekcijama i svim šarenilom, Watersova putujuća karavana vrsnih glazbenika tijekom dinamične set-liste pomela je sve pred sobom. Bila je to demonstracija moći progresivnog rocka Pink Floyda na kojeg se publika diljem svijeta, pa tako i ova domaća, očigledno itekako još uvijek dobro pali. Više to ima veze s karakterom i strukturom tih pjesama koje ne stare, a manje s nekom nostalgijom mase koja misli da dobrih novih bendova nema.

    Puna Arena svjedočila je presjeku karijere Pink Floyda u rasponu od kultnog “Meddlea” do monumentalnog “The Walla”. Čitava solo karijera Rogera Watersa bila je zastupljena s tek četiri pjesme s aktualnog albuma “Is This The Life We Really Want?”. Teško da se može naći zamjerka na izbor pjesama iz Pink Floyd perioda, sve je to itekako hvale vrijedno, no osobno bi mi srce bilo na mjestu da je u set-listu uvršten i materijal poput “It’s a Miracle”, “Amused To Death”, “Each Small Candle” ili bilo što s “Pros And Cons Of Hitchhiking”. Vrijedni su Watersovi solo albumi i poneke pjesme sigurno su mogle pošteno zaživjeti da ih se promoviralo kako treba.

    foto: Božidar Breški

    Vizualni aspekt koncerta bio je, sasvim očekivano, za ostati bez daha. Što reći? Dronovi, laseri, high-res ekrani i ostale alatke moderne tehnologije izvele su neviđeni, ruku na srce, zbilja pametno osmišljeni show, ali onaj muzički dio bio je toliko moćan da su se sve te projekcije doimale poput odličnog alata za odvraćanje pozornosti od onog što se događa na pozornici. Gdje gledati dok Dave Kilminster tijekom “Pigs” briljira na gitari dok se na masivnom video zidu izmjenjuju projekcije koje zahtijevaju dodatno fokusiranje? Nije lako sve to percipirati odjednom, ali nema veze, mozak pamti, pa će valjda i podsvijest učiniti svoje. Također, pojačavanjem atmosfere i naglašavanjem značenja pojedinih pjesama spektakularnim vizualizacijama povremeno dolazi do zasićenja i zagušavanja i atmosfere pjesme i značenja kojeg ona nosi. Međutim, provjereno i dokazano, masa se pali na spektakl. Pa taman to bio spektakl od jada i bijede politike i kapitalizma.

    A post shared by Muzika.hr (@muzikahr) on

    Počelo je nešto prije 20:30h sa “Speak To Me” odnosno “Breath”. Od tog trena pa tijekom narednih dva i pol sata svirke publika je trzala doslovno na svaki drugi ton, a salve oduševljenja prosipale su se također i na popratne projekcije. Već je “One Of These Days” doveo atmosferu do usijanja, a u istom se tonu nastavilo i s “Time” te pogotovo “Breath (Reprise)”. “The Great Gig In The Sky” ostala je u znaku fenomenalnog vokalnog dua Jess Wolfe i Holly Laessig iz indie-pop benda Lucius. “Welcome To The Machine” praćena je zastrašujuće dobrom animacijom i uvjerljivo ranjivom Watersovom vokalnom izvedbom. Ne vjerujem da sam ranije čuo bolju izvedbu ove pjesme. Publika je očekivano još jednom okinula i na provjerene rock klišeje, pardon, klasike, poput “Wish You Were Here” i “Another Brick In The Wall, Part 2”, no polusatni materijal s albuma “Animals” (“Dogs” i “Pigs (Three Different Ones)”) istaknuo se kao potpuni vrhunac, ne samo ovog koncerta već vjerojatno i čitave ovogodišnje koncertne sezone na domaćem terenu.

    foto: Božidar Breški

    Nakon prvog seta i pauze od dvadeset minuta po sredini dvorane uzdignula se čuvena elektrana Battersea čiji su zidovi poslužili za dojmljive antikapitalističke, antiratne, antiautoritativne i antiestablišment poruke. I opet se dogodilo ono zasićenje – koga gledati? Perfektan bend ili jad i bijedu novca i politike? “Pigs” je izvedena zbilja nevjerojatno (a i leteća svinja kružila je dvoranom), ali pozornost su čitavo vrijeme otimale projekcije farse zvane Donald Trump. Briljantni Kilminsterov gitarski rad zasjenilo je prikazivanje nimalo perspektivnih, pa i demagoških citata gospodina Trumpa, da bi čitava izvedba kulminirala ispisom onog jasnog i očitog – “Trump je svinja”. Dovoljno da rulja povampiri. Sve je to fer i korektno, ali tko je slušao gitaru?

    “Money” i “Us And Them” dočekane su kao posljednje pjesme na planetu Zemlja. Drugi set završio je sa, što se tiče autora ovih redaka, najboljom završnicom jednog rock albuma – diptihom “Brain Damage/Eclipse”, tijekom koje su laseri učinili svoje i iznad prvog dijela partera stvorili čuvenu floydovsku prizmu koju je po produženom završteku pjesme suptilno prožimao opijajući spektar razlomljenog snopa svjetlosti.

    Obraćenje publici dogodilo se tak na samom kraju, nakon maratonskog aplauza, i trajalo je gotovo deset minuta. Waters je prepričavao istinitu komičnu crticu o “cesti prema Zagrebu” te o postojanju “samo jedne ceste u Jugoslaviji”, a zatim je apelirao na preuzimanje životne kontrole u svoje ruke te shodno tome i na čuvanje planeta od neznalica na vlasti. Za bis je ostavljena antologijska “Mother”. Kad Waters pjeva “Mother, should I trust the government?” iza leđa benda ispisuje se “Nema jebene šanse“. I zato te Rogere volimo.

    foto: Božidar Breški

    Završnica je bila rezervirana za zborski otpjevanu “Comfortably Numb”, a konačno je i Kilminster došao u centar pozornosti kad je trebalo odsvirati taj solo koji život znači. I da, to je bila ta izvedba o kojoj će se sutradan pričati.

    O samom koncertu vjerujem da će se pričati još dugo. Ovdje se po pitanju muzičke izvedbe i vizualnog sadržaja teško da može pronaći ikakva mana. Sve je odrađeno u superlativima. Jedino se kao ono moguće problematično isticala prevelika kvaliteta i jednog i drugog. Na trenutke je zbilja bilo kao da u isto vrijeme čitaš genijalnu knjigu i slušaš genijalnu muziku. Kako god, kapa dolje promotorima, organizatorima, Rogeru Watersu na zdravom razumu, energiji, vitalnosti i ljubavi i osjećajima za druge. Sa spektaklom ili bez njega, ovo je zbilja bio san snova. A jesmo li usput postali i bolji ljudi? Pa, nikad se ne zna.

    1.0K Shares
    Muziku podržava