Robbie Williams u Beču dokazao da je kralj zabave

Prošlo je već četiri godine od jednog od najzabavnijih stadionskih koncerta koje je Zagreb imao. Robbie Williams na novoj turneji nije skoknuo opet do nas, ali Austrija i nije tako daleko. U subotu se održao koncert u Beču, a ako ste ga propustili, u utorak je još i bliže, u Klagenfurtu.

Kad pričamo o zabavnoj glazbi, kod nas se to najčešće svodi na jedan glazbeni klan i sve klonove koje su proizveli tijekom nekoliko posljednjih dekada. Pišući ovaj tekst pitao sam se što li je drugo Robbie Williams nego zabavnjak – i to najviše svjetske klase. Gledao sam ga u Zagrebu, bio je to vrhunski nastup prepun viceva i zabave, ali i odličnih pjesama koje je Robbie isporučio tijekom svoje dugogodišnje samostalne karijere. Iskreno, u tom segmentu mu nema ravnog jer radi show kakve rade samo najveći.

Večer su u točno 19:30 otvorile pomalo zaboravljene synth-pop zvijezde ’80-ih Erasure i dobili 45 minuta za predstavljanje bečkoj publici. Iskreno, o Erasure znam malo, samo ono što se sjećam dok sam kao klinac slušao lokalne stanice – puštao se samo Cro-dance u kombinaciji s inozemnim uzorima koji su harali scenom barem dekadu prije naših.

Da sam nešto stariji i da sam svoje afirmativne godine proživljavao u ’80-ima, sigurno je da ovakvu glazbu ne bi ni tada tangirao, a kamoli da ću to učiniti sada kada bend djeluje kao parodija samih sebe i pokušavaju uhvatiti neki ‘povratnički vlak’ u smjeru neke nove slave. Ako i dalje objavljuju potpuno nezanimljive albume s kojima nemaju značajnijeg uspjeha, ne znam što bi ih trebalo revitalizirati da opet postanu barem djelić onoga što su bili prije 30 godina. Točno ste pročitali – 30 godina – pa bi mi bilo mnogo logičnije da je Williams uzeo neku mladu nadu kao predgrupu umjesto Erasure…

Nastup je bio dosta traljav, a djelomično je za to bio kriv i zvuk koji je, blago rečeno, bio užasan pa same synth melodije uopće nisu bile prepoznatljive, s obzirom da je sve šumilo. Kad usporedimo zvuk s Robbiejevim, jasno je da su imali priliku bolje to poštimati. Moje slušanje radija u ’90-ima se isplatilo pa sam prepoznao čak dvije pjesme koje su vjerojatno i najpoznatije njihove skladbe. Nakon prvih nekoliko pjesama odsvirana je “Oh L’amour”, dok je kao finalna odsvirana “A Little Respect” koja je ujedno i najbolje primljena od publike. Ako bi mi netko opet ponudio da idem slušati Erasure, rekao bih “Ne, hvala!” Jednostavno taj synth pop nije za mene, previše je tu sintetike, a premalo stvarne emocije koja bi mogla nešto probuditi u meni.

Taman prije 20:45, kad je najavljen početak Robbieja, iz zvučnika je treštio “Lose yourself” Eminema koji je oraspoložio većinu u gotovo rasprodanom Ernst Happel Stadionu u Beču, a zatim je krenuo spektakl.

Za sam početak, kako to i dolikuje mnogim svečanim manifestacijama, odsvirana je nacionalna himna Robbieja Williamsa “God Bless Our Robbie” nakon čega smo dobili i dvije njegove pjesme koje bi to jednako mogle postati. Nakon izdavanja pjesme “The Heavy Entertainment Show” koja se nalazi na prošlogodišnjem istoimenom albumu, Robbie ima dilemu jer je za to prije služila bombastična “Let Me Entertain You”. Kako riješiti dilemu? Najbolje je odsvirati ih obje, razdrmati publiku i nakon toga će ti jesti iz ruke. To se i dogodilo, pa je slijedio nešto laganiji hit “Monsoon” da malo ‘ohladi’ publiku uz par taktova “YMCA”.

Ova turneja je vrlo osobna, kao da mu je i oproštajna. Tako bi barem moglo izgledati na prvu. Kroz nastup se isprofiliralo čak šest obrada (kao da nema dovoljno svojih odličnih hitova), a neke od njih je otpjevao sa svojim najbližima. Tako je duet “Something Stupid” ‘otpjevao’ sa svojom ženom koja sramežljivo nije nit’ guknula tijekom cijele pjesme, osim falšano ‘I love you’, dok je priču o svojim počecima i trenutku kad je znao da će biti pjevač začinio gostovanjem oca Petera (poznatijeg kao Pete Conway) u “Sweet Caroline”, koji je ujedno i iznio većinu pjesme (za razliku od Ayde).

U cijeli show uspio je ubaciti i niz zabavnih priča, a definitivno najbolja je bila ona u kojoj je pričao o svojoj djeci. Tako je jednom zgodom u autu klinac vidio neko drveće uz cestu i rekao ‘koliko jebeno puno drveća’, a Robbie mu je, da spasi stvar, rekao da ne smije govoriti ‘faking’ ako nečega ima samo 20, već da toga mora biti barem 100. Nada se da ga je shvatio, ali to je sve samo bila fora da u ovoj prilici iskoristi tu istu riječ i pozdravi mnoštvo pred sobom. Tada je krenula posljednja uspješnica “Love My Life”.

Jedan od covera bio je i posveta Georgeu Michaelu s “Freedom”, a u nekoliko je momenata Robbie htio testirati koliko su njegove pjesme hitoidne pa je počeo pjevati refrene poznatih pjesama i kroz njih ubacio i poneku svoju stvar. Primjera radi, jedan od najblesavijih njegovih hitova “Candy” je malotko znao otpjevati refren, dok se Take Thatova znala…

Robbie je majstor i znalački je redao pjesme, čak se i pohvalio da je odličan reper i ubacio grozomornu “Rudebox” u repertoar, a kako smo se bližili kraju, tako su tenzije rasle i sve je kulminiralo pjesmom “Feel” uz koju su svi plesali i pjevali. Kako sam bio na gornjoj tribini, mogu potvrditi da nitko nije sjedio ili šutio tijekom nje. Regularni dio je završio u sličnom điru jer je “Rock DJ” još jedan koncertni zicer.

Bis je započeo s coverom “She’s the One” za kojeg mislim da malotko zna da je cover jer ju je on praktički odmah učinio svojom. U takvom romantičnom raspoloženju slijedila je “Angels” koja će zauvijek ostati njegov najvažniji hit i s kojom će uvijek imati prateće vokale punog stadiona gdje god da svirao. Za samo finale ostavio je “My Way” koju mu je na klaviru odsvirao njegov dugogodišnji suradnik Guy Chambers.

Kad malo pogledamo cijelu njegovu karijeru, “My Way” idealno opisuje ono što je radio i stvarao. Od problematičnog plesača iz boy benda postao je uzoran muž i otac, od jednog nebitnog člana benda postao je najveća pop zvijezda, kad mu je dosadio Chambers, dao mu je otkaz pa ga ponovno zaposlio, kad je mislio da je najveći, dao si je slobodu i izdao “Rudebox”… Primjera je mnogo, ali uvijek je sve činio na svoj način pa ne čudi da sada, s tolikim iskustvom iza sebe, može opušteno uzeti cijelu obitelj sa sobom na turneju i napraviti jedno fino obiteljsko putovanje koje traje mjesecima. Što više treba čovjeku koji sve u životu ima i sve je postigao, nego da uživa u minulom radu i svojim uspjesima.

Upravo to se i osjeća na ovoj turneji, odnosno osjetilo se na bečkom koncertu. Čovjek je maksimalno opušten, došao je zabaviti publiku i to je napravio na izvrstan način. Kod njega nema profesionalnog odrađivanja posla, iako je nastup od 100 minuta zapravo malo za jednu toliko veliku zvijezdu i spektakl kakav je pružio. On je pozitivno blesav i svu svoju energiju unosi u svoje nastupe, a zbog toga ga i voli toliki puk. Ako uzmemo onu frazu ‘vole ga mladi i stari’, ona se u slučaju Robbieja Williamsa pokazuje toliko točna jer je publika bila šarolika kao na rijetko kojem koncertu.

Vratimo se na početak – zabavnjak ili ne? Robbie Williams je trenutno posljednja velika pop zvijezda koja radi klasične pop pjesme sa što manjom količinom elektronike (mnogi su previše zaglibili u elektroniku), a kad vidimo da su tom trendu podlegli i Coldplay, jasna je činjenica da je Robbie sam vrh klasične pop glazbe. Imao je i on svojih istraživanja koja su prošla jako loše, ali se vratio onome što najbolje zna, a to je zabavljanje publike svojim najvećim hitovima. Kad imaš toliki niz odličnih pjesama i hitova, ipak ostaje malo neshvatljivo zašto cijeli spektakl traje samo 100 minuta (a ne i preko dva sata koji je neki standard) i u njemu je toliko covera. To će nam morati objasniti nekom drugom zgodom jer to je tek mala mrvica u perfektnom pop koncertu kojeg nešto drugo teško može nadmašiti.

Set-lista:
1. God Bless Our Robbie
2. The Heavy Entertainment Show
3. Let Me Entertain You
4. Monsoon
5. Party Like a Russian
6. Minnie the Moocher (Cab Calloway and His Orchestra cover)
7. Freedom (George Michael cover)
8. Love My Life
9. Livin’ on a Prayer / Rehab / Take on Me / Rock Me Amadeus / The Best / Kiss / U Can’t Touch This / Don’t You Want Me / Stayin’ Alive / Strong / Here Comes the Hotstepper / Candy / You’re the One That I Want / Back for Good
10. Come Undone / Never Forget
11. Millennium
12. Somethin’ Stupid (Carson and Gaile cover) (s Ayda Field)
13. Rudebox
14. Kids
15. Sweet Caroline (Neil Diamond cover) (s Pete Conway)
16. Feel
17. Rock DJ

Bis:
18. She’s the One (World Party cover)
19. Angels
20. My Way (Claude François cover) (s Guy Chambers)

Zahvaljujemo agenciji Svi koncerti na prijevozu!