Renesansni preporod hard rocka

    4747

    Bila je to noć u kojoj se, da se osvrnem na (valjda) dobronamjerni komentar nekoga iz moje ekipe, konačno održao jedan koncert na kojem nisam bio među najstarijima. I da njegova zadnja trećina otprilike nije bila takva kakva je, sasvim sigurno bih ozbiljno počeo razmišljati da se u bližoj budućnosti orijentiram na mirnija muzička događanja, koja se održavaju u tome prikladnim mjestima kakvo je KD Vatroslava Lisinskog. Tipa onog kakvo se očekivalo od Blackmore’s Nighta.

    No kako se uvijek i ne dogodi baš sve ono i onakvo kakvo se očekuje, tako je bio slučaj i s ovim koncertom, osobnom nečim što mi je, bez obzira na činjenicu da je tek počela, bio glavni koncertni prioritet 2009. godine.

    Ipak, za razliku od životnih iskustava, u kojima se u više slučajeva zna dogoditi da nam netko (ili nešto) ne opravda očekivanja, ovdje je slučaj bio potpuno drukčiji.

    Blackmore’s Night je priredio koncert kakav će se dugo pamtiti i kakav se možda u tridesetpetogodišnjoj povijesti dvorane koja nosi ime istinskog velikana hrvatske muzike nije dogodio.

    Istina, koncert je to koji je imao nekih nedostataka, ne može se reći da je bio idealan (tko normalan tome i teži), ali ih je svojom pozitivnom atmosferom i energijom amortizirao i minorizirao, skoro pa pretvorio u svoje zgoditke. I na koje je, ako su bili zamijećeni, velika većina ljudi, od oko 1300 koliko ih je bilo na koncertu, brzo zaboravila. Ako ne prije, onda najkasnije dok je uzimala odjeću u garderobi.

    Bio je tu pokoji šum iz zvučnika, možda nepotrebnih solo točkica, ne točke, jer su bile uglavnom kratke, nekih drugih oscilacija, no generalno, ne vjerujem da je ijedan posjetitelj zažalio što je izdvojio dvjestotinjak i nešto kuna za ovaj koncert. U konačnici, to je i najvažnije, jer kada je publika zadovoljna, najmanje su bitni ovakvi popratni dojmovi. Definitivno, strašan koncert.

    A okupilo se te kišne večeri doista šaroliko društvo, koje se nije razlikovalo samo po dobnim granicama. Bilo je tako tu i muzičara, kulturnih djelatnika, literata, intelektualaca, ali i ‘običnog’ puka, prosjaka i zabavljača, prinčeva i princeza, vitezova i slugu, dama i seljančica, svećenika i vila. Ovih s početka prošle rečenice iz stvarnog, a ovih ostalih u autentičnim kostimima iz povijesnih vremena. Koja nas sve, manje ili više privlače, i sumnjam da ima netko da se nije zapitao, čak i poželio barem na dan živjeti u (mnogi govore boljoj) prošlosti.

    Kada si već ne možemo to priuštiti u stvarnosti, u iščekivanju nekog novog ‘Doca’ Emmetta Browna, jedna od najpogodnijih prilika za povratak u prošlost koja nam se ponudila je druženje s Blackmore’s Night.

    Muziku podržava

    Druženje koje je počelo sa sat i desetak minuta zakašnjenja, što je dio publike očito iznerviralo, pa su već počela i lagana zviždukanja. Jesu li ona opravdana ili ne, nije bitno, ali da je reakcija dobrog dijela publike koja je poluglasno negodovala na mjestu, to stoji. Ipak si nitko ne bi smio dopustiti da sedamdesetak minuta drži ljude ‘na ledu’, u iščekivanju nečega za što su se pripremali danima.

    Ipak, negdje oko 21:10 došao je kraj čekanju, i započeo koncert čiji mi se početak nije činio obećavajućim. Naime, intro “God Save The Keg” s novog albuma nekako je bio pretih, premalo atmosferičan i nije baš na pravi način otvorio koncert.

    Također, ‘uštelavanje’ kod prve pjesme “Locked Within The Crystal Ball” predugo je trajalo, a to se vidjelo i kada je Ritchie, uz ‘mandoliranje’, par puta upitno kimnuo prema Candice, u stilu ‘Idemo?‘. A i sama pjesma je bila nekako preakustična, premekana, preslaba i, opet, pretiha.

    Ne znam je li tako i inače sviraju uživo, no meni je ipak zvučala preskromno u odnosu na ono što nudi u studijskoj verziji. No, nakon nje je tek krenuo pravi koncert koji je u svom prvom i drugom dijelu uglavnom bio laganiji, romantičniji, osjećajniji, u konačnici i renesansniji, a u trećem je bilo žestoko, pravo hard rockerski, što nisu mogli očekivati niti najveći optimisti.

    Jer, čak niti oni nisu mogli očekivati tako raspoloženog Ritchiea (i Candice se iznenadila koliko je bio dobre volje), doduše, s ne baš previše pričanja, pa je zato individualni glas iz publike znao inzistirati na ‘Ritchie, say something‘.

    Kada kažemo da je decentno obučena, galantna i pristojna mješovita, žensko-muška ekipa osiguranja (ili čega drugog) Lisinskog šetala po publici i molila svakog koji je ‘škljocnuo’ fotićem ili mobitelom da to više ne radi, jer bi moglo doći do kraja koncerta (to sam osobno čuo od čovjeka iz crewa benda kada je davao upute), onda je jasno zašto je ovaj koncert iz kategorije ‘poseban’. Čak i za Ritchieva, vrlo strogim mjerilima.

    Iako ne baš pričljiv, što bi ipak bilo i više nego previše, bio je sjajan na stageu, pokazao sve što zna, ‘stopio’ se s ljudima koji su na ovaj koncert ipak najviše došli zbog njega. Sviračko umijeće potvrdio je u potpunosti, a svojim je ponašanjem, mislim i ponavljam, sve, ali baš sve, i više nego ugodno iznenadio.

    Uostalom, izuzetno je dobro poznato da koncerti Blackmore’s Nighta traju onoliko koliko on želi i da ovise o njegovom raspoloženju, koje je usko povezano s publikom.

    A ova zagrebačka bila je naprosto fenomenalna i iz njega očito izvukla sve karakteristike mimo onih sebičnjačkih i samovoljnih kakve mu se najčešće pripisuju. Zato je bila počašćena koncertom koji je trajao skoro tri sata i s kojeg će dojmovi biti dugo memorirani.

    Istina, super raspoložena, uvijek nasmijana i vesela Candice, prepuna pohvala za publiku, uvijek spremna za humor i zezanciju, također je odigrala veliku ulogu. A kako tek pjeva, to je nešto fantastično i teško opisivo.

    Isto tako, više je nego očito da u ovom bendu svako ima svoje (zasluženo) mjesto, pa su se tako isticali i violinistica Gypsy Rose, koja sjajno svira i violinu i frul(e)u, a i pjeva.

    Jednako kao i klavijaturist Bard David of Larchmont (pogotovo kad se nakon svog sola na pianu ‘javio’ na telefon koji je bio kraj njega, što je izazvalo buru oduševljenja u dvorani), Squire Malcolm of Lumley me totalno oduševio razaranjem bubnjeva u hard rock pjesmama, a nekako najsamozatajniji i najmirniji bio je basist Earl Grey of Chamay, ali zato vrlo uočljiv po svojem velikom crnom šeširu i ogrtaču. Naravno, i svirci, a čak je malo i zapjevao na bisu.

    Svi oni imaju vrlo kvalitetan kontakt s publikom, za što su dobili ‘feedback’ kakvom se sigurno nisu nadali. I vrhunski su muzičari, što su, uz skupnu, u nekoliko navrata pokazali i u solo točkama (pogotovo klavijaturist), mada se u nekim instrumentalnim ‘brzancima’ činilo, kako je već navedeno, da su nepotrebni.

    Queen For A Day“, “Under A Violent Moon“, Dylanova “The Times They Are A Changin’“, Deep Purpleov “Soldier Of Fortune” (pobrala tri ‘turnusa’ pljeska), pa “World Of Stone“, bile su ‘intimniji’ dio koncerta.

    Koji je potrajao još jedan dio pjesme “Home Again“, nakon koje je što spontano, što na Candicein poziv rukama, do pozornice stiglo stotinjak ljudi. Ne znam što je o tome mislila ekipa ljudi zadužena za osiguranje, no iako sumnjam da nešto takvo često doživljavaju, nisam primijetio neke reakcije koje ne bi bile u skladu s događanjima. Korektni u ponašanju i ophođenju, stoički su podnijeli ‘invaziju’ na stage.

    Koja je, očito je bilo, dodatno oduševila Candice, pa se nakratko i ona pridružila ekipi, a i Ritchie se u nekoliko navrata rukovao i pozdravljao. Svaka im čast na tome, a rekao bih da su najzaslužniji za ono što se događalo u nastavku.

    Kao i za pjesmu “Wish You Were Here” (Leskelä Teijo, Rednex), koju je ‘dozvao’ netko, i za koju nisam baš siguran da je bila planirani dio repertoara. Uz još malo polkastog ritma i “Toast To Tomorrow“, još jednu novu pjesmu, popraćenu coverom zadnjeg albuma na platnu iznad stagea (bilo je tu i sutona, morskih valova…), stigao je, sada mogu reći napokon, i najrokerskiji dio koncerta.

    Duga, mjesec i planina na platnu iznad muzičara popratili su “Man Of The Silver Mountain“, najpoznatiju stvar Rainbowa iz vremena prvog albuma 1975. godine, koji se kao i bend, tada zvao Ritchie Blackmore’s Rainbow. Istina, možda bi se u Candiceine vokalne kompetencije bolje uklopila predivna balada “Catch The Rainbow” s iste ploče, no niti na ‘srebrnoj planini’ nije bila loša. A tek Ritchie, kako taj čovjek svira gitaru, to je nevjerojatno.

    Ti riffovi, te solaže, taj sound. Ma briljantno, a glasno skoro do bola. Nova doza romantike i smirivanja uz jednu od Candiceinih najdražih pjesama, Joan Baezove “Diamond’s & Rust“, pa onda “Far Far Away“, “Peasant’s Promise” i “Black Crows” za kraj koncerta, koji i nije bio kraj.

    Ovoga puta se na bis nije pozivalo s tradicionalnim ‘we want more‘, nego s riffično-grlenim “Black Nightovskim” ‘ooooooooo’, što je Ritchie prihvatio i vratio se na pozornicu, spojem gitara iz “Black Night” na ono što je izvodila publika, te zajedno s bendom odsvirao jednu od najpopularnijih pjesama Deep Purplea. I bez obzira što ne voli pričati o svojim bivšim bendovima, pokazao da ona stara ‘krv nije voda’ uvijek vrijedi.

    A kad je s kratkim riffom “Woman From Tokyo” prešao na “Smoke On The Water“… O bože, što napisati. Koliko puta smo čuli tu pjesmu, koliko puta pomislili kako nam je već dosadna i ide na živce, pa je nikada više nećemo slušati.

    Ali, vjerujem da ne postoji osoba koja je u životu primila gitaru u ruke, pa makar i samo jednom, a da riff iz te pjesme nije barem probala odsvirati. Neki nisu probali, neki, odnosno mnogi, su je i odsvirali. No nitko kao On. Ta pjesma, taj riff, to pripada samo Ritchieu Blackmoreu. Nitko to ne može odsvirati poput njega.

    I što je zanimljivije, Blackmore’s Night ju je, kao i ranije obrade, odsvirao izvrsno kao bend u cjelini, pa se zaboravilo i na Deep Purple. Zaista, finalni dio koncerta i bis, bio je prava hard rock fešta, konačni dokaz zajedništva kako publike i benda, tako i samog benda unutar ‘svojih zidina’, ali i publike, koja je, barem u ovom slučaju, prebrisala sve generacijske nesuglasice.

    To je ujedno bio i kraj mog druženja s Blackmore’s Night, jer mi je tada bilo taman dovoljno i vjerujem da bi mi svaka sljedeća pjesma, ma koja god bila, postala previše i koncert učinila malo napornim.

    Mislim da je nakon mog odlaska, svirka trajala još petnaestak minuta, i ne sumnjam da su u njoj uživali, jer je to doista posebna večer, koja će se rijetko kada ponoviti. No tko zna, nitko sretniji od mene, da nisam u pravu, i da se ovo, ili slično ovome, ponovi.

    Zato zaboravimo sve iznesene, a i eventualne nedostatke koji nisu primijećeni, jer dobilo se, generalno gledajući, daleko više od onoga što se očekivalo; romantičari ‘poduplani’ dio renesansnog ugođaja, a hard rockeri, koji su se potajice nadali pokojoj žešćoj pjesmi, porciju obilniju nego su i mogli sanjati i u najljepšim snovima.

    A Ritchie Blackmore, Candice Night i Band Of Minstrels publiku kakvu će, sigurno dugo pamtiti. I publiku kakvu su bez dvojbi zaslužili. Jednako tako kao i ona njih.

    foto: Davor Veljača
    Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

    0 Shares
    Muziku podržava