Red Hot Chili Peppers + As Able As Kane + 2Cellos
Sinoć su na zagrebačkom Hipodromu nastupili Red Hot Chili Peppers, jedan od posljednjih velikih svjetskih rock izvođača koje dosad nismo imali prilike vidjeti u Hrvatskoj.
Prije nastupa druge predgrupe, naših 2Cellos, pomislio sam da će njih dvojica teško moći funkcionirati na velikom otvorenom prostoru kakav je sam Hipodrom s dva violončela bez potpore ako ničeg drugog onda barem bubnjara. Izgleda da su i oni slično razmišljali, pa su si pronašli bubnjara, i to ne bilo kojeg – s njima je nastupio glavom, bradom i palicama Chad Smith!
Da hard rock riffovi dobro funkcioniraju na gudačkim instrumentima znamo od Apocalyptice, pa su tako 2Cellos (& one drummer) s obradama najpoznatijih rock riffova u rasponu od Hendrixa, preko Aerosmitha do Nirvane, poslužili kao odlično zagrijavanje atmosfere za nastup Peppersa.
No svoj pravi zvjezdani trenutak, koji će nedvojbeno još pospješiti hype oko njih, 2Cellos su doživjeli na otvaranju bisa Red Hot Chili Peppersa kad su skupa izveli “Californication” – neka brojanje YouTube pregleda počne. Dokaz je to da kombinacija talenta i dobrog menadžmenta može i dva tipa iz Hrvatske plasirati u svjetski show biznis.
A što se Red Hot Chili Peppersa tiče, riješimo odmah ono bitno: Peppersi su u Zagrebu održali odličan i profesionalan koncert, kakav priliči jednom od najvećih svjetskih rock bendova, dokazavši da su još uvijek vitalni i aktualni.Kao i mnogi čuo sam i pročitao brojna svjedočanstva iz Inđije i s drugih nastupa s prethodnih turneja Peppersa po kojima su slabi, mlitavi ili jednostavno loši uživo, no poprilično sam siguran da o zagrebačkom koncertu neće prevladavati negativna mišljenja.
Možda je razlika ovaj put bila u raspoloženom Anthonyu Kiedisu koji se u maniri Micka Jaggera skačući i trčeći po pozornici svim silama trudio dokazati da je nekoliko desetljeća mlađi. Doduše, s obzirom kako još uvijek izgleda bez majice to mu i nije neki problem. Ako je Kiedis Jagger, mušićava celebrity maskota koju jedni obožavaju, dok drugi ne podnose, a kao i kod Jaggera podijeljena su mišljenja o Anthonyevu pjevanju, onda Peppersi definitivno imaju i svoga Keitha Richardsa u Michaelu Balzaryu zvanom Flea, ikoni pravovjernog, beskompromisnog rocka.
Hajmo nastaviti analogiju sa Stonesima. Chadu Smithu sasvim fino pristaje uloga Charliea Wattsa, smirenog, no moćnog bubnjara koji sigurnom rukom kaos koji proizvode izražene individue ispred njega povezuje u kohezivnu cjelinu.
Peppersi su također izgubili svog Briana Jonesa, Johna Frusciantea (srećom ne na način na koji su Stonesi izgubili pravog Briana Jonesa), najmuzikalnijeg člana i destruktivnog genija, no zato je tu Josh Klinghoffer koji je jednostavno bio predodređen da postane član RHCP-a, kao što je Ron Wood bio predodređen za The Rolling Stonese.
Prigovori da Peppersi nisu isti bez Frusciantea donekle mogu imati temelja kad je riječ o novom materijalu koji više neće biti blagoslovljen Fruscianteovom magijom, ali uživo ga Klingohoffer, njegov šegrt i gitaristički blizanac, sasvim solidno nadomješta. Klinghoffer, kojem je noga u gipsu, koncert je proveo sjedeći, ali gitaru je svirao u zanesenoj maniri svog učitelja. Problema je imao jedino sa zadaćama na pratećem vokalu gdje ne može posao odraditi kvalitetno kao Frusciante.
Ulogu vodećeg instrumentalista tijekom koncerta ipak je uglavnom igrao Flea koji je na svom basu često svirao instrumentalne uvode u pjesme i solaže, a povremeno bi ubacio i male posvete Funkadelicu – čisto da podsjeti gdje su korijeni Red Hot Chili Peppersa. Ekstrovertni Flea preuzimao je i ulogu frontmena kad je trebalo komunicirati s publikom kojoj se nekoliko puta emotivno obratio (Kiedis nije bio pretjerano zainteresiran za takve stvari).
Produkcija koncerta nije se mogla mjeriti s onom U2-a ili The Rolling Stonesa, premda su RHCP jedan od rijetkih bendova koji se mogu svrstati u istu kategoriju s njima, no s druge strane Bruceu Springsteenu, koji je trenutno možda prvak te ‘superteške kategorije’, ne trebaju nikakvi šminkerski efekti i druge điđe-miđe na pozornici, sve se temelji isključivo na svirci. Peppersi su što se toga tiče negdje na pola puta između krajnosti U2-a i Springsteena.
Počelo je s “Monarchy of Roses” s posljednjeg albuma “I’m With You“, a nastavilo se s po tri-četiri stvari s “Blood Sugar Sex Magik”, “Californication”, “By the Way” i aktualnog albuma.
S “Mother’s Milk” i “Stadium Arcadium” odsvirali su po jednu stvar, “Higher Ground”, odnosno “Snow (Hey Oh)”. Nastavili su tradiciju ignoriranja “One Hot Minute” koju su prakticirali s Fruscianteom, pa tako ni u Zagrebu nije bilo ništa od mnogima drage “Aeroplane”, no barem su iz ere prije Frusciantea odsvirali “Me and My Friends” s “The Uplift Mofo Party Plan”.
Neki će prigovoriti da je to premalo starih stvari iz prve faze benda prije blockbusterskog uspjeha “Blood Sugar Sex Magik”, no ja sam upravo za vrijeme izvođenja pjesama s novog albuma vidio najviše klinaca kako frendovima i frendicama preko mobitela puštaju i pjevaju stvari poput “Look Around” i “The Adventures of Rain Dance Maggie”, a na bisu su specijalno po želji koju je jedan fan u prvim redovima držao na plakatu svirali “Factory of Faith“.
Peppersi su očito bend koji je još uvijek okrenut mladim fanovima, odnosno sadašnjosti i budućnosti, a ne prošlosti i nostalgiji. Daleko od toga da i ja nisam poželio da u koncert ubace malo nepredvidljivosti s još ponekom stvari s “Mother’s Milk” i ploča prije njega…
Red Hot Chili Pepperse su na bini pojačali još jedan bubnjar i klavijaturist. Između pjesama su često uzimali duge pauze, valjda jer je Joshu zbog imobiliziranosti trebalo duže da zamijeni gitaru. Flea, Smith i Klinghoffer su s vremena na vrijeme začinjavali stvari s instrumentalnim jamovima, a jedan takav dugački jam zatvorio je koncert nakon izvedbe “Give it Away“. Flea se zatim zahvaljivao publici, dok je Chad dijelio palice, a onda su se svjetla ugasila.
Koja se društveno bitna poanta može izvući iz nastupa Red Hot Chili Peppersa u Zagrebu? Nema tu nekakve duboke poante, osim zaključka da na svijetu još uvijek postoje veliki rock bendovi, a u Hrvatskoj dovoljan broj ljudi spremnih da ih vide uživo.
Vidjeli smo Stonese, U2, Dylana, Metallicu, Iron Maiden, Pagea & Planta, pa i R.E.M., Pearl Jam, The White Stripes i Arcade Fire. Tko ono fali da bi upotpunio listu najvećih koji su nas barem jednom podsjetili – ah, da spomenuti Gazda rocka. Još da njega i slavni mu prateći bend vidimo pa neka ta vražja secesija odnese sve u finu strininu. Odnosno neka nas opet preseli sa stadiona u klubove za 100 ljudi. Neće zbog toga propasti rock’n’roll, imaju i koncerti u malim prostorima svojih prednosti, zar ne?
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji
