Uspoređujući sinoćnji koncert Simple Mindsa s onim prošlogodišnjim u sklopu “Rock On Rock” festivala na otoku Krku, ne može se pobjeći dojmu da je zagrebačka publika ostala zakinuta za potpun doživljaj. Kao predgrupa nastupila je virovitička grupa Vatra koja polako gradi svoju karijeru.
Svi uvjeti za dobar rock koncert bili su zadovoljeni: ugodna večer, sjajan ambijent SRC Šalate, solidno popunjene tribine i parter odlično raspoloženom publikom, jednostavan, ali efektan stage te kvalitetna produkcija (doduše, u prve dvije stvari vokal je bio poprilično prigušen, no to je brzo ispravljeno).
Simple Mindsi su se, dakle, ‘samo’ trebali popeti na pozornicu, pozdraviti okupljenu ekipu i otprašiti dva sata koncerta. No, za razliku od Krka gdje su bili puno energičniji, uvjerljiviji, gdje su, da skratim, ponudili zaokruženu priču, sinoć su Britanci ostavili nedorečen dojam.
Set lista je bila prošarana s nekoliko stvari s novijih albuma no u osnovi se bazirala na provjerenim pjesmama, općim mjestima njihove karijere (“Mandela Day“, “Don’t You Forget About Me“, “East At Easter“, “Sanctify Yourself“, “Belfast Child“, “Alive and Kicking“, “Waterfront“…).
Predvidljiv, a što se tiče zagrebačke publike i poželjan, scenario za bend koji je, glede & unatoč dugovječnosti, svoje najsvjetlije dane slave ostavio iza sebe, tamo negdje u drugoj polovici osamdesetih.
Muzičari predvođeni Charliem Burchillom su svaki svoj instrument ‘pikali’ korektno, Jim Kerr se osim pjevanjem trudio animirati publiku i klasičnim ‘Is everything OK, Zagreb?’ bacakajući se povremeno lijevo-desno po stageu. S te sviračke strane je sve bilo u redu, nije u tome problem.
Čitava frka je u tome što je falilo energije, želje i volje u njihovom nastupu. Nisam se mogao oteti dojmu da im je sve to pomalo tlaka, da im se tako prokleto ne da ‘dići’, po mojoj procjeni, nekih 5000 ljudi u Zagrebu pa onda sjesti na bus, avion ili u što već i sve to isto sutra ponoviti u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj državi.
Ne znam, da nisu nastupili prošle godine na Krku i postavili prilično visoke standarde možda bi ovaj izvještaj i bio pozitivniji, ali ovako jednostavno moram zaključiti da Simple Minds nisu imali svoj dan. Bilo je previše profesionalnosti i koreografije, a premalo volje, želje i pravog feelinga.
