Sinoć, pod zvjezdanim nebom Šibenika, Rambo Amadeus Sextet održali su koncert. Dogodilo se to ponovno na Off Jazz & Blues festivalu, dvije godine nakon njihovog posljednjeg ondje održanog legendarnog koncerta o kojem se još uvijek priča na izlokanom kamenu šibenskih kaleta.
Ova subotnja festivalska večer bila je sastavljena od dva ‘acta’. Kao prvi je nastupio brazilsko-austrijski dvojac Igor Prado i Raphael Wressing na gitari i klavijaturama, naravno s odgovarajućom pratnjom. Na repertoaru su bili ‘coveri’, instrumentali i gdjekoji autorski broj. Redale su se “I Can Go Deep”, “I Got Loaded”, “Mustard Greens”, “Drive at Home”… No nedostatak njihove zabavne izvedbe – koja je definitivno uspjela zagrijati atmosferu za Ramba – bio je u tome što u njihovoj glazbi nije bilo nimalo jazza ni bluesa iz naziva festivala, već se stekao dojam da se radi o bljeskovitom nastupu pop zvijezda. Pradovo furanje na izgled i zvuk braće Stevieja i Jimmyja Vaughana bilo je preočito. Isto se dogodilo i s Wressingom i njegovim oslanjanjem na Raya Charlesa.
Devedesetak minuta nakon njih na pozornicu je, uz zvukove glazbene teme iz filma Rocky, ušetao Rambo Amadeus. Na njemu okačena fina Gibson gitara, lijevo do njega truba i saksofon, iza bubanj, desno bas i klavijature. Tako je izgledalo. Krenuli su prikladno pjesmom “Vatrogasci”, nakon koje se Rambo zahvalio hrvatskim kanaderima u gašenju crnogorskih požara te napomenuo kako se zaštititi od požara: posjeći borove (“smeće od drveta!”) i na njihovo mjesto saditi vodom bogate agave – i problem riješen. Na njegovim koncertima uvijek ima zajebancije i svojevrsnog stand-upa, ali činjenica je da sve to stoji na čvrstim temeljima vrsnog muziciranja. Kad sam ga gledao kao trio i kao kvartet i kao kvintet, uvijek se radilo o dobrim nastupima. Ista stvar se dogodila i sinoć kad je nastupio kao sekstet. Prateći muzičari pratili su ga u stopu dok je napredovao kroz “Koliko je jedan?”, “Fela Kuti druže stari”, “Privatizovat'” i “Guru Sizif”.
Iako su stolice bile postavljene, rijetko tko je sjedio. Većinom su se ljudi nagurali ispred pozornice ili ispred šanka (“vi ispred šanka najviše pijete a najtiši ste”, komentirala je zvijezda večeri). Pozornica se nalazila ispred velikog zida kamene crkve, što je podizalo cijelu stvar na jednu još višu razinu. Glavni nedostaci večeri bili su sumanuta rasvjeta koja je često pogađala u oči i Rambovo neprestano predstavljanje članova sastava. Ali pluseva je bilo kudikamo više.
Rambo Amadeus je publici u Šibeniku dao ono što je većina tražila. Špica turističke sezone je to na neki način i zahtjevala: zabavno, plesno i hitoidno. Bila je to večer hitova prošaranih njegovim urnebesnim dosjetkama. Ne bi bilo loše ni da je sjeo i devedeset minuta na jazz & blues festivalu svirao jazz, ali to su samo moje želje. Sve u svemu, prema kraju večeri smo se kretali preko pjesama “Karakter”, “E moj Rambo, ostara se”, “Moj skutere”, “Nekretnine” i dugačak ‘medley’ kroz “Fap mašinu”. Solidan koncert Svjetskog Mega Cara.
