Što se dogodi kada jedan projekt poveže četiri forme umjetnosti: književnost, ples, glazbu i film? Dogodi se performans na kojeg već godinama pokušavam otići – baletni rock spektakl Radio & Juliet, prvi put izveden u Hrvatskoj 2016. Jedna od najpoznatijih ljubavnih priča Shakespearea sinoć je, uz glazbu Radioheada, ispričana na potpuno drugačiji način u Lisinskom. Naime, balet odvažne koreografije svjetski priznatog koreografa Edwarda Cluga smješten je u moderno doba i predstavlja suvremenu i originalnu interpretaciju, odnosno nanovo zamišljeno možda najpoznatije djelo svjetske književnosti. Uzevši u obzir da je riječ o krajnje neobičnoj i originalnoj simbiozi tragedije iz 16. stoljeća te alternativne rock glazbe nastale na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, nije čudno da je Lisinski sinoć brojio možda tek desetak praznih mjesta.
Najavljena već krajem prosinca prošle godine, sinoćnja izvedba projekta je bila posebno dirljiva. Naime, glavni akteri su Ukrajinci: Ivan Žuravljov – baletni solist i ravnatelj Ukrainian Classical Balleta te umjetnički direktor produkcijske kuće Artentainment – i zvijezda suvremenog plesa, Olga Timoševa. Pred nastup samo pročitala informaciju da su svoje pripreme za veliki nastup odrađivali u Mariboru te da su u zadnji tren uspjeli napustiti Ukrajinu kako bi sinoć izveli pravu senzaciju pred zagrebačkom publikom.
Zahvaljujući ovome, dio prihoda od ulaznica za Radio & Juliet u kojem su nastupili ukrajinski prvaci baleta bit će doniran za Ukrajinu. Važno je istaknuti da se, pred početak baleta, na pozornici u pratnji supruge pojavio ukrajinski veleposlanik Vasilij Kirilič koji se potom obratio osjetno ganutoj zagrebačkoj publici:
“Kad pomislim na Vukovar, ispred sebe vidim Mariupolj, ukrajinski Vukovar, sravnjen sa zemljom, pun siročadi i udovica. Uništeno je sve, bolnice, škole, vrtići, to je slika moje Ukrajine. Sjećate se velikog Hrvata Ivana Gundulića i stihova ‘O lijepa, o draga o slatka slobodo’. Mi samo želimo biti slobodni.
Stalno nešto molimo, a premalo zahvaljujemo. Molimo za zdravlje, za sreću, za sve. Ja se danas želim zahvaliti Hrvatima na velikoj podršci. Hvala vam dragi hrvatski prijatelji. Snažni smo duhom, vjerom i nadom da ćemo obraniti svoju zemlju poput vas.”
Kao uvertiru priči o Romeu i Juliji, gledali smo još jedno vrhunsko djelo Edwarda Cluga. Riječ je o kraćem suvremenom baletu Quatro koji je nastao kao plod suradnje s jednim od najboljih baletnih plesača na svijetu, Denisom Matvienkom i skladateljem Milkom Lazarom. U ovom, prvom djelu baleta, glazba se izvodila uživo na sceni, pa su tako klavir i violončelo postali dio scenografije. Prepoznatljiv koreografski potpis tematizirao je današnje otuđeno društvo ubrzanog životnog ritma.
Shakespearovo djelo je kroz povijest doživjelo brojne verzije i oblike – u književnosti, filmu, glazbi, predstavama – no ovo je nešto zaista drugačije. Došlo je vrijeme da uronimo u sljedeći dio projekta koji predstavlja reimaginaciju jedne od najtragičnijih ljubavnih priča čovjeku poznatih s ključnim pitanjem: „Što bi se dogodilo da si Julia nije oduzela život?“ Tako drugi dio baleta počinje tamo gdje se Shakesperaova priča o Romeu i Juliji bliži tragičnom kraju. Započinje melankolična „Motion Picture Soundtrack“, na velikom platnu iznad pozornice kreće crno-bijeli film koji vodi kroz vrata skromno namještene vile, a potom uz stepenice u svijetlu spavaću sobu gdje se nalazi mlada žena na krevetu – leži širom otvorenih očiju, naizgled ni ne trepće. Izgleda kao da je mrtva. Ali nije. To je Julija, koja se, nakon što je odlučila (pre)živjeti, bori sa svojim gubitkom i pokušava se pomiriti s nesretnim događajima.
Ispred opčaravajućih slika s platna, šest muškaraca, identično odjevena u svečana odijela, ulaze jedan po jedan. Kada projekcija dođe kraju, prelazimo na flashback – vraćamo se u prošlost i motrimo tijek sudbonosnog putovanja para.
Kreće uvodni Julijin solo – kao glazbena podloga njezinom mehaničkom plesu savršeno odgovara robotski glas pjesme „Fitter Happier“ s albuma „OK Computer“. Krajem njezinog dramatičnog plesa obilježenom oštrim pokretima, ponovno se pojavljuje šestorica muškaraca: bilo da plešu, hodaju ili izlaze, oni kližu pozornicom kao da ih pokreće nevidljiva sila. Njihov ples je vrlo moćan, odrješit i pun energije.
Vrhunac večeri za mene je bio duet Romea i Julije na „How to Disappear Completely“, koja savršeno predviđa neizbježnu sudbinu njihove veze. Počinje lagano prije nego što preraste u prožimajuću strast, s njihovim tijelima elegantno isprepletenima. Teško je, ali gotovo i nemoguće, svakom fanu Radioheada ne osjetiti još veću težinu stihova “I’m not here; this isn’t happening” u kontekstu nesretnih ljudi u Ukrajini koji se, nažalost, vjerojatno iz dana u dan bude promišljajući upravo ove bolne riječi.
Muški dueti i ansambli koji slijede snažni su i evociraju slike brutalnog nasilja. Nakon uprizorenja scene ono što je vjerojatno ubojstvo Mercuzija, drugi muškarci su obukli bijele rukavice prije nego što su potonjeg skupili za njegovo odijelo i podignuli ga – lišeni nečeg iole sličnog emociji – gotovo kao vreću smeća.
Clugova upotreba Radioheadove glazbe bila je pun pogodak. Uvjerljivo proganjajuće pjesme u različitim trenucima vjerno su oslikavale emocije napetosti, gubitka i tuge. Čak i tekstovi pjesama ponekad aludiraju na scenu koja se odigrava. Duet koji se brzo kreće između Tybalta i Mercutia pleše se na „The Gloaming“ i nagovještava neminovnu tamu i kraj. Mercuzio tada umire dok svira „Bulletproof… I Wish I Was“.
Balet završava s flashbackom na Romeovu smrt. On nju nosi, pa ona njega. Romeo ostaje ležati nepomično, dok se Julija vrzma i gmiže na podu – završivši u sjedećem položaju prekriženih nogu i licem naslonjenim o ruke. Na platnu se odvija još jedan posjet vili – kamera prati korake unatrag i završava na vratima koja se konačno zatvaraju na uspomene u njoj.
Isprepleteno metaforama i simbolima, Radio & Juliet je intrigantno djelo koje je spojilo profinjenu ženstvenost i mušku moć kroz vrhunsku plesnu izvedbu i poseban senzibilitet. Sinkronizirani ples vrsnih plesača s emotivnim soundtrackom Thoma Yorkea stvorio je hipnotično iskustvo kakvo dosad nisam doživjela. Dok pišem ovaj izvještaj, u mislima mi se prikradaju riječi A.G. Matoša – preciznije, stihovi „Utjehe kose“ koji neodoljivo podsjećaju na prizore kojima sam svjedočila sinoć. S obzirom na poetičnu narav sinoćnjeg performansa prikladno ću zaključiti ovaj članak riječima još jednog velikog književnika: sinoćnje uprizorenje projekta „Radio & Juliet“ bilo je za umrijeti od ljepote.
