Parov Stelar Band
U Centru urbane kulture Kino Šiška u Ljubljani u subotu smo s fanovima Parov Stelara i njegovim bendom uživali u vožnji mješavinom dva vremenska sloja udaljena gotovo jedno stoljeće.
Bio je to događaj u kojem bi na istom mjestu s nama uživali i ljubitelji znanstvene fantastike i poznavatelji teorije hiperprostora jer bi zasigurno našli dovoljno činjenica da potvrde smisao koji ih je učinio ljubiteljima istih. Naime, paralelno s egzistencijom pripadnika informacijskog doba nazočnih na Stelarovom koncertu, dvoranom je vibriralo raspoloženje ljubitelja swinga iz ’30-ih. godina prošlog stoljeća.
Da ne bi bilo zabune, vratit ću se klasičnoj ocjeni koncerta. Dolaskom na mjesto događanja saznali smo da je svih 800 ulaznica prodano i da se očekuje i nešto više ljudi što se potvrdilo kad je na stage došao Parov Stelar Band. Prostor u kojem su nastupali, zvan Katedrala, razveden je terasasto i činilo se da bi moglo biti problematično kretati se po njemu, s obzirom da je u pitanju nastup koji pretpostavlja ples, no zaista nije bio problem. Možda su tome doprinijele i fluorescentne oznake na rubniku svake plitke stepenice. Rasvjetna tehnika se također u dvorani doimala impresivno.
Prije nastupa Parov Stelar Banda u programu je kao zadužen za warm up bio naveden DJ Danaja, mlada slovenska DJ-nada u usponu, no osim njega čuli smo Mr. Goju iz Podgorice i Alexa Rybu iz Austrije. Tako je Parov Stelar Band počeo s nastupom pola sata kasnije od najavljenih 22 sata.
Songovi koji su te večeri odjekivali dvoranom uglavnom pripadaju posljednjem Stelarovom albumu “Coco”. Tako su i nastup počeli upečatljivim “Nosferatuom” s kojim je stageom prošetalo nekoliko kadrova koji su potencirali raspoloženje i temu pjesme. Dinamična pjesma koja je otkrila kreativnu jedinstvenost svih glazbenika na stageu.
Nakon nekoliko lijepih pozdravnih riječi na slovenskom jeziku Yole B, slijedila je druga pjesma, koja obično ima ulogu povezivanja s publikom. Bila je to “Matilda“, jedna od vrhunskih stvari, zapravo s albuma “Coco”. Već kroz nekoliko uvodnih taktova moglo se primijetiti strujanje kreativne energije između benda i publike.
“A Night in Torino” je pjesma s albuma “Daylight” (2008.) u kojoj se Stelarove mix dionice prožimaju s Maxovim saksofonom i kao da nam govore da nas nijedna ulica u Torinu kojom bismo mogli krenuti neće odvesti u pogrešnom smjeru.
Sljedeća je izvedena pjesma bila “Libella Swing” koja nam je pružila užitak u slušanju bravura Maxovog saksofona. Nakon te pjesme ponovno smo se vratili na album “Daylight” pjesmom “Chambermaid Swing” kojom dominiraju Stelarove mix-majstorije.
Slijedio je Yolin poziv “Groove on with Us!” najavljujući pjesmu “Catgroove” tijekom koje se ona šuljala stageom oponašajući mačku. Bili su to već toliko rasplesani, vrući trenuci da je bilo normalno ogledati se na strop i zidove u potrazi za klimom.
Kad je zatim uslijedila “Homesick“, raspoloženje je doseglo vrhunac. Pjesma je s albuma “Shine” i jedna od onih koje Stelarova publika posebno voli. Ovacije nakon pjesme ušutkavale su Yolu u pokušaju da najavi svoju kraću pauzu.
Za njene odsutnosti slijedio je instrumental “Fleur de Lille” scenski dotjeran na način da su se svi odmakli – pustili da dominira pult, saksofon, bubnjevi i bas zavisno od toga čija je dionica uslijedila.
Yola se vratila s “The Flame” čiji uvodni dio podsjeća na glazbu koja je najavljivala gangsterski obračun u starim filmovima o mafiji, pa se činilo kao da će se svakog trena krenuti u obračun s nama. No, to je uvjerenje bilo kratkotrajno jer je “Charleston Butterfly” (album “Shine”, 2007.) pjesma koja odiše strastvenošću i bogatom melodioznošću u njenoj interpretaciji.
Početni zvuci “Phantoma” (posljednji EP) oduševili su fanove čime su dokazali da prate svaki novi korak omiljenog im benda. Posljednja stvar u službenom dijelu bila je “The Mojo Radio Gang“, provjereno plesna. Nakon nje slijedilo je gromoglasno traženje bisa prilikom kojeg se publika pripomogla zvižducima i ritmičkim lupanjem cipelama o pod koje je bivalo sve brže.
Cijela je dvorana odjekivala pa se ekipa vratila pjesmom “On My Way” (“Shine”), a publika je s rukama u zraku vođena Yolom simulirala putovanje, čarolija glazbe.
Koncert je završen pjesmom “Monster“, zatim je bend je izašao pred publiku i pokazao duboki naklon kao na kraju koncerta ozbiljne glazbe ili predstave.
Za trajanja koncerta bila je više nego očita povezanost publike i ekipe na stageu, svaki ton odzvanjao je plesom, dobre vibracije pulsirale su i među samim članovima koji su pokazivali jedan na drugog pri pojedinačnim solažama. Stalno nas je pratio osjećaj da su s nama duhovi prošlih generacija bilo da neovisno lebde zrakom, bilo da proviruju iz naših prošlih života. I Liljin pogled s projekcijskog platna koji je povremeno nadgledao našu dobru zabavu djelovao je potpuno prirodno. Pomaknuto, zabavno, cool.
Glazbenici su svoj nastup izveli u blago stiliziranom outfitu ’30-ih. godina prošlog stoljeća na jednostavnom stageu u čijoj je pozadini desno svojom veličinom i uzdignutošću dominirao Stelarov mix-pult s jednostavnim prepoznatljivim znakom bijele stilizirane mačke na crnoj podlozi. Odlično obavljen tonski posao omogućio je uživanje u preplitanju modernog sounda i ritmova swinga u svakom dijelu dvorane podjednako kvalitetno i glasno.
Jedina zamjerka ide na račun nedovoljne iskorištenosti mogućnosti postojeće rasvjete u dvorani što je moglo biti riješeno programom koji prati ritam i melodiju pjesama.
Otišli smo u Ljubljanu uvjeriti se o navodnom odličnom live-nastupu Parov Stelar Banda i moramo potvrditi da riječ navodno možemo brisati iz sintagme. Zadatak obavljen, misija uspjela. Nova misija, ne nužno naša: prenijeti vibracije dobrog sounda Parov Stelar Banda u Hrvatsku, dopuštena sva sredstva, znanstvena i fantastična.
Izvještava: Draženka Stančić
