Public Service Broadcasting
Svojstvena trojka stacionirana u Londonu zvana Public Service Broadcasting u svoje instrumentalne skladbe, umjesto vokala, umeće govore iz raznih arhivskih snimaka BBC-a, najčešće dokumentarnih i propagandnih filmova. Tematski se tu prepliću ode radiovalovima, televizoru u boji ili pak ekspresnoj poštanskoj usluzi; progovara se o radničkim pravima rudara u ’80-im, osvajanju Everesta i prevladavanju gravitacijske sile.
Oni štreberski i kirurški precizno inkorporiraju razne isječke iz dokumentaraca i pretvore ih u kulisu zvučnoj progresiji koja diktira i naglašava atmosferu same naracije. Sve je toliko dobro ritmički posloženo i usklađeno da govorni dio snimke dostojno zamjenjuje bilo kakvo pjevanje – do te mjere da njihova izvedba ne odaje dojam isključivo instrumentalne. Istina, na zadnjem albumu “Every Valley“ imaju par pjesama s vokalnom suradnjom, između ostalog pridružio im se James Dean Bradfield iz Manicsa te Tracyanne Campbell koja je nadodala lijep ženski dodir pjesmi “Progress“, no sve je to u drugom planu pod pedantnom mašinerijom Public Service Broadcastinga.
Nakon što su bili glavno iznenađenje prošlogodišnjeg INmusica, iste godine sletjeli su u Tvornicu kulture na solo nastup, a jučer su se vratili na mjesto zločina i nadam se da će im to postati redovita praksa. U pregrađenoj Tvornici obitavala je vjerojatno više manje ista publika koja ih je popratila prošle godine, no to ne znači da je bila manje entuzijastična. Osim toga, kad vidiš da Aleksandar Dragaš čaga u prvim redovima ne možeš ne pomisliti kako si na pravom mjestu.
Otvorili su s dvije nove stvari s friško objavljenog EP-a “White Star Liner“, inspiriran usponom i padom ‘nepotopivog broda’ – Titanika. Kroz repertoar su jednakomjerno raspodijelili pjesme sa sva tri studijska izdanja, plus jednu s EP-a “The War Room” – “London Can Take It”, baziranu na istoimenom dokumentarcu nastalom 1940. za vrijeme njemačkog zračnog blitza nad Londonom kao propagandni film koji je služio podupiranju američke intervencije u ratu.
Cijeli jedan album koncipiran im je oko svemirske trke. Zvučni signali prvog umjetnog satelita emitirani iz orbite prema Zemlji označili su početak te utrke, a u pjesmi “Sputnik” oko tog beep beep zvuka Public Service Broadcasting izgradili su melodiju kako bi ispričali priču koja je u tadašnje vrijeme istovremeno izazivala strah i uzbuđenje. Strah, prvenstveno zato što su Rusi bili ti koji su neočekivano preduhitrili Amerikance i demonstrirali tehnološku nadmoć te se neminovno nametnulo pitanje u kojem smjeru i koliko daleko to može otići. Još uvijek nismo saznali konačan odgovor.
Glazbeno-dokumentarističko putovanje Public Service Broadcastinga vodi nas u glorificiranu prošlost, ne da u njoj zapnemo, već da nas poduči i upozori na sve zamke u koje može voditi slijepo nadmetanje, moć i međusobna borba. Glazba PSB prije svega slavi inovacije i ljudsko dostignuće. Dok slušaš te arhivske snimke pune ufanja u bolju budućnosti, stvarno vjeruješ u sve to, osjećaš tu nadu i polet, iako se ta budućnost danas odvija pred tvojim očima i nije sve tako blistavo, a povijest se prečesto ponavlja. No, sve to na stranu, Tvornica je u ovih sat i pol bila poprište paralelnog svemira u kojem je sve što se izdogađalo u 20. stoljeću daleko iza nas, a mi smo naučili svoju lekciju i od sad gledamo samo naprijed.
Čak je prvi čovjek u Svemiru, Jurij Aleksejevič Gagarin osobno, jučer sletio na pozornicu, jedva sam ga uspjela zabilježiti fotićem prije nego li je odskakutao dalje. Bis su završili s pjesmom “Everest“, simbolom težnje za napretkom i otkrivanjem nepoznatog. Da se mene pita, PSB bi trebali biti na konstantnoj turneji po školskim dvoranama pod sloganom “informiraj se, obrazuj i zapleši“. Ma kakva kurikularna reforma, želimo Public Service Broadcasting!
Bilo bi nepravedno izostaviti predgrupu Truth ≠ Tribe iz izvještaja. Uspjela sam uhvatiti drugu polovicu njihovog nastupa. Taj novi bend/projekt izdanak je već dobro znanih i talentiranih glazbenika. Mak Murtić na saksofonu, Luka Čapeta na gitari, Nenad Kovačić za perkusijama i Jurica Rukljić na tubi proizvode zanimljivu fuziju free jazza i progresivnog rocka u kombinaciji sa slavenskim etnom i afričkim ritmovima. Dokaz su da se s neuobičajenim instrumentima može proizvesti itekako moderna i progresivna glazba. Osim tube kao bas podloge, našlo se mjesta i za sopelu, tradicionalni drveni puhački instrument koji je udahnuo istarski melos. Sljedeće godine im izlazi novi album, stavite si u podsjetnik.
Setlista:
1. The Unsinkable Ship
2. White Star Liner
3. Theme From PSB
4. Signal 30
5. Sputnik
6. Korolev
7. People Will Always Need Coal
8. Progress
9. They Gave Me a Lamp
10. London Can Take It
11. Spitfire
12. The Other Side
13. Go!
Bis:
14. All Out
15. Gagarin
16. Everest
