Wovenhand
Transformacija Wovenhanda u posljednjih pet godina, kad je bend iz sfere neofolka prešao u vode bučnog, psihodeličnog rocka na jučerašnjem je nastupu u Močvari dobila svoj konačni pečat.
Nema tu više ni traga romantičnog južnjačkog zvuka (prisutnog na albumima kao što su “Mosaic” i “Consider The Birds”) koji podsjeća na folk verziju Nicka Cavea.
Umjesto toga, frontmen i kreativni vođa benda David Eugene Edwards na posljednja se tri studijska izdanja odlučio za puno žešći, praktički čisti hard rock zvuk u kojem se i dalje čuje jasan utjecaj američkog Juga, no ovaj put kroz snažan zvučni zid električnih gitara.
U toj formi karizmatični Edwards s bijelim šeširom, traper jaknom i kožnim kaubojskim cipelama te pokretima koji podsjećaju na indijanski ples u transu još više djeluje poput ludog proroka koji kroz svoj distorzirani mikrofon grmi religijske stihove.
Koncert pred taman ugodno popunjenom Močvarom započeo je s moćnim gitarističkim uvodom pjesme “Hiss” s pretposljednjeg albuma “Refractory Obdurate”, koja u svojim promjenama ritma ima jasne elemente progresivnog rocka.
Uz pomoć a Chucka Frencha koji ga je cijelo vrijeme pratio u stvaranju poput stijene čvrstog gitarskog zvuka, frontmen Wovenhanda otpjevao je sjajnu “Crystal Palace” s aktualnog studijskog izdanja “Star Treatment”. Iz iste kolekcije pjesama koja je dominirala setlistom isticale su se mistične “All Your Waves” i “Swaying Reed“, a najuvjerljivija je bila “Five By Five” u kojoj Eugene Edwards naslovne stihove izvikuje u hipnotičkom zanosu.
Lijepo je bilo čuti i pjesme sa spomenutog predzadnjeg albuma, posebno zbog uvodnih dijelova “Corsicana Clip” i “The Refractory“, gdje je Edwards u ruke primio svoj hibrid bendža i mandoline, pružajući ljubiteljima rane faze Wovenhanda barem na trenutak taj nježniji folk zvuk.
Iako je iluzorno očekivati da bend koji je posljednjih godina otišao u posve novom smjeru miješa dva oprečna stila, upravo taj nježniji zvuk nedostaje recentnoj live priči Wovenhanda kako bi se izbjegao dojam monotonije koji neprestano “prašenje” po gitarama na trenutke zaziva.
No, usprkos tome i ova Edwardsova psihodelična vizija moćna je i zaslužuje maksimalnu pažnju publike koja zna prepoznati kvalitetan i originalan zvuk.
