Jedan od najboljih ‘prvomajskih after partija’ dogodio se u Zaboku. Ako ste se najeli roštilja i graha, s visokoenergetskim bendovima mogli ste odmah izgorjeti taj višak kalorija.
Opet u suradnji Zelene dvorane i Regeneratora, održao se koncert naših prog-rockera Them Moose Rush i Australaca Pretty City. Ispalo je to kao odlična kombinacija kojoj je jedino nedostajalo više ljudi za potpuni užitak. Ipak, to nije sputavalo bendove koji su odradili pune setove (svaki preko sat vremena svirke) i pružili najbolje od sebe.
Prije mjesec-dva, Them Moose Rush su izdali album “Don’t Pick Your Noise” koji jednostavno razvaljuje. Ako smo ih zavoljeli na prijašnjim EP-jevima, sad imamo pravi komad plastike (CD/ploča) koja dokazuje koliko je ova trojka sazrjela i svo svoje iskustvo prenijela u format albuma kojem je teško naći manu. Na njihovim prijašnjim koncertima znali su mi ići na živce s neprestanim naštimavanjem svojih instrumenata, ali sada su i to smanjili na minimum pa je uživanje bilo na maksimumu.
Prilikom odlaska kući, pozdravio sam se s basistom Pretty Cityja i pitao ga kako su mu se svidjeli TMR. Njegov odgovor je bio “kao The Mars Volta, vjerojatno i bolji/fokusiraniji od njih, trojica su i imaju nevjerojatnu energiju”. To je toliko točno, iako vjerujem da su i njima usporedbe s The Mars Voltom već dosadile. Dečki mlate sve pred sobom, vokal savršeno vrišti i skakuće stageom, ritam svake pjesme se nekoliko puta iznenadno promijeni, melodije su bučne i razuzdane… ‘Ajmo iskoristiti još jednu šablonu – ovo je svjetski rang.
Naravno da je “Don’t Pick Your Noise” dominirao setlistom, a vjerujem da će se dobar dio tih pjesama zadržati još duži niz godina na njihovim koncertima jer imaju sve što treba. Ovako zreli i moćni, Them Moose Rush su bjelovarske zvijeri sposobne za velike, najveće stvari. Možda je jedina mana bila čisto vizualne prirode, a to je (pretjerana) statičnost basista. Kad se vidi koliko se ostatak benda unosi u svaku stvar, njegova mirnoća djeluje kao apaurin.
O Pretty City sam znao malo, gotovo ništa, osim par YouTube videa na kojima su mi se svidjeli. Dečki dolaze iz Melbournea, iz Australije koja svako malo izbaci neki bend koji se probije do najvećih svjetskih pozornica. Nažalost, to s njima još nije slučaj, pitanje je hoće li se to ikad i dogoditi, ali ono što rade, rade stvarno odlično.
Svojom svirkom odbacili su me 25 godina unatrag u Britaniju kada je počela najezda velikih britpop bendova, a kao neka alternativa tome pojavljivali su se mnogi shoegaze bendovi. Što je Pretty City napravio? Spojio je ta dva žanra u jednu vrlo energičnu cjelinu koja zvuči kao da slušamo hit do hita pa me čudi što još uvijek nisu jače eruptirali poput njihovih sunarodnjaka iz King Gizzard & the Lizard Wizarda.
Da opet malo komentiram neglazbeni dio… Na prvu, teško bi se reklo da dečki sviraju zajedno. Bubnjar je pomalo mračnog izgleda i najlakše bi ga smjestio u bend kao što su BRMC, gitarist je kao Albert Hammond Jr koji outletom najviše odgovara Franz Ferdinandu, basist je najdivljiji (vjerujem da bi se odlično uklopio u već spomenute Gizzarde), dok frontman (vokal+gitara) ima taj neki gallagherovski stav, u sebe je objedinio i Noela i Liama sa svojevrsnim stavom ‘ja sam najveći, pokorite mi se’, ali je ipak mnogo pristupačniji i komunikativniji od braće s Otoka.
Ako ste zavoljeli posljednji album “Who Built the Moon?” Noel Gallagher’s High Flying Birdsa, svakako bi vam se svidio i Pretty City, posebno jer su oni tom zvuku nadodali još i psihodeliju i shoegaze momente kakve koriste bendovi tipa The Horrors. Već s uvodnih par stvari privukli su našu pažnju, a uspjeli su je održati tijekom cijelog nastupa, posebno jer su mnoge pjesme vrlo pjevne (da ne kažem hitoidne) i sjedaju na prvu. Tako smo i par puta zapjevali s njima, ponajprije u pjesmi “Simone”.
Volim koncertne večeri koje su popunjene ‘malim bendovima’ za koje malo tko zna, a oni razvale sve u 16. OK, Them Moose Rush više stvarno ne bi smjeli biti nepoznanica, barem ne kod nas, jer ono što rade je vrhunski. S druge strane, Pretty City imaju mnogo teži put prepoznavanja kod nas jer nisu toliko razvikani. Ipak, spojivši ih zajedno, dobili smo odličnu svirku sa savršenim zvukom u prikladnom klubu za to, samo je nedostajalo više publike da se uvjeri kako ‘mali bendovi’ često razvaljuju bolje od ‘velikih’.
