Miroslav Tadić
Iz popodnevne gradske vreve, buke i rijeke turista koja se kreće po Zadru ulazimo u crkvu Sv. Nikole. Tamo, kao što to i priliči crkvi, mir i tišina, i izvrsno popunjeno gledalište i publika koja čeka početak nastupa Miroslava Tadića.
Kontrast onoga vani i ovoga unutra je golem. Ali Tadićeva glazba to traži. Naime, u ovo glasno i užurbano vrijeme vrijedi ponekad stati i u tišini (rekao bi Tadić, u ‘mirini’) osluhnuti što netko ima za kazati. Također, u ovo vrijeme kad se svi nešto kurče i prenemažu i galame, vrijednost ovakvih tihih čarobnjaka instrumenta postaje još veća.
U posljednjih petnaestak godina koliko ga pratim, Tadić se na ovim prostorima pojavljivao većinom uz bok Stefanovskom i Šerbedžiji. Po mojem skromnom mišljenju, tim suradnjama je baš on i dao život. Uz vrhunsku gitarističku tehniku on je njima donio i vješto producentsko uho i majstorstvo aranžiranja. Ukratko, stvari postaju slušljivije kada ih se on dohvati.
Recentne suradnje sa braćom Teofilović i Božom Vrećom govore samo o njegovoj svestranosti i praćenju trendova, tako da i sa te strane kapa dolje. No rijetko kad smo ga, kao sinoć, imali prilike gledati u solističkom izdanju.
Koncert je počeo malo poslije 20 sati s autorskom pjesmom “Izvor”, komponiranom pod jakim indijskim utjecajem. Nastavljeno je s pjesmama “Makedonsko devojče”, “Izlezi vido” i “Eleno kerko”. Famozni makedonski tradicionali, po kojima je ovdje prvenstveno poznat, u ovakvoj solističkoj izvedbi doživjeli su blage transformacije. Ali nema tu za Tadića straha, taj bez problema samostalno drži ritam, melodiju i bas, a onda još ubaci i kakvu lijepu solažicu.
Često u zanosu svira zatvorenih očiju, dok mu dugački koščati prsti lete po vratu gitare. Ima puno 7/8. Između izvedbi priča o pjesmama, o tome kako se svega maloprije vratio iz Amerike, ali da voli provoditi ljeto u Dalmaciji, u vikendici na Prviću, jer mu to daje ravnotežu.
Uz jednu standardnu gitaru na kojoj svira, sa sobom je donio i posebno izrađenu bariton gitaru čiji potmuli i duboki tonovi odzvanjaju u visokom stropu crkve. Koncertni prostor je bio savršeno pogođen, kao i prije nekoliko godina kad sam ga gledao na splitskom Sustipanu, dok se iza njega i Stefanovskog valjalo ogromno more; ili prije godinu dana na šibenskoj tvrđavi dok je iza njega pucao pogled na mjesečinom osvijetljeni kanal. Ovaj put, u malenoj neobnovljenoj crkvici solidne akustike, u osamdeset minuta trajanja koncerta vladala je apsolutna tišina.
Tadić je stvarao koncert bez set-liste, onako iz glave. Naravno, ni u ovakvom ‘koncertu-u-nastajanju’ nisu izostale uspješnice poput “Prošeta se Jovka Kumanovka” i “More reče čičo da me ženi”. Odsvirao je i obradu klapske pjesme “Majko, igla i bičvice”, koja je bila jedan od slabijih dijelova nastupa.
Na kraju je odsvirana famozna “Jovano, Jovanke” zapaljena njegovim munjevitim flamencom i potpomognuta pričom o Romima koji su flamenco preko pola svijeta donijeli do Andaluzije. Za kraj “Kalajdžijsko oro”, gromoglasan aplauz publike, njegov duboki naklon, hostesa koja mu je uručila cvijeće i odlazak. Ovo je bio koncert u kojem je sve bilo taman i po mjeri izvođača i publike. Rijetki su takvi, često bude svega ili previše ili premalo. Profesor Tadić je znao odrediti mjeru.
