Nakon prvog dana, jasne su neke stvari. Ovakav raspored 50%-50% generalno je neodrživ jer 50% stare Primavere ne podnosi ‘The New Normal’ fore, pa su generalno ti nastupi znatno slabije posjećeni od raznih reper(ica), R&B zvijezd(ic)a, dance izvođač(ic)a. Prognoze o manjku ljudi čine se opravdane jer su u idealnom terminu Dirty Projectors na Ray-Banu svirali pred jako malo ljudi, a slično je bilo i s nekim nastupima na main stagevima.
Moja odluka je bila da u četvrtak ne idem do mainova iz jednostavnih razloga – nije me ništa zanimalo. The Mani-Las, Big Thief, Mac DeMarco, Courtney Barnett, Interpol, Erykah Badu i Future. Generalno, ili sam ih gledao (neke taktički kao Barnett u Zagrebu i to baš iz razloga da samo zbog nje ne moram na main) relativno nedavno, dok me ostalo stvarno ne zanima, osim Big Thiefa (biti će još prilike za njih). Zato sam u tom ‘ostatku’ festa proveo jako lijepe momente. Izgledalo mi je da sve što me zanima svira do 21h, pa da nakon tog mogu ići doma, ali ovo je ipak fest koji je i nakon tog vremena pružio možda još i više zadovoljstva nego sam taj početak dana. Krenimo redom.
U dvorani, Julien Baker isporučila je dozu sjajne emotivne glazbe. Ona na gitari ili klavijaturama uz pratnju violine, isporučila je jako dojmljiv set s kojim je oduševila publiku. Kad je htjela krenuti s nastupom, dogodila se velika mikrofonija, pa je ustvrdila da još nije ni krenula, a već je nešto zajebala. Da, mlada je, spontana, ima smisla za humor i stvarno je veliki talent koji u ovako minimalističkim uvjetima može prenijeti sve ono što želi. To mogu samo veliki autori.
Već sam skoro dočekao i sljedeće izvođače u dvorani, The Necks, kad sam u posljednji trenutak odlučio da mi se više ne sjedi i krenuo prema Soccer Mommy i Dream Wife. Bio je to dobar potez. Soccer Mommy su, iako relativno nov bend, jedan klasičan old-school Primavera bend. Indie rock za razgaliti se tijekom sunčanog popodneva (da, tu u Barci lijepo piči sunce s laganim povjetarcem – idealno vrijeme za neki festival).
Dream Wife su svojim nastupom dostigle razinu Julien, ali na skroz drugačiji način. Najlakše bi ih mogao opisati kao mlade pop punkerice koje imaju starpower (o tome ćemo i kasnije) te nevjerojatnu energiju u prenašanju svojih poruka. Frontwomanica je skakala svuda po stageu, hihotala se cijelo vrijeme, pa je zaključak samo jedan – ovo je pravi festivalski bend koji podiže atmosferu.
Stephena Malkmusa znamo iz Pavementa, a već desetljećima predvodi The Jickse. Jučer je imao rođendan što mu je publika i čestitala, a on je uzvratio solidnim nastupom koji je podsjetio na neke druge dane Primavere. Skoknuo sam čut i mladu Tomberlin i to je bila najveća greška dana. Ona uz gitaru i svoj glas (u jednom trenu pojavio se i dodatni gitarist) uopće nije dopirala do svoje publike. Drugi stagevi su je nadglasali, pa se postavlja pitanje zašto je tako tiha autorica dobila takav slot u kojem se nikako nije mogla iskazati. Vjerujem da i preostalih 50-ak gledatelja dijeli slično mišljenje.
Ona mi je poslužila kao zagrijavanje za Shonen Knife, japanske retro pop punk bakice koje su jednostavno razvalile. Fora je vidjeti da još uvijek nisu izgubile energiju, da svoju kosu koriste kao dodatni rekvizit u predstavljanju pjesama, da su zabavne i ful unutra, bez ikakvog kompromisa iako su već skoro 40 godina s nama. Nadam se da će i Dream Wife u tim godinama imati jednak odnos prema glazbi jer to je to, zbog takvih se nastupa ide na festivale.
Dobio sam dojavu da će na Apparatu biti gužva, pa sam lagano krenuo ponovno prema Auditori Rockdeluxu te vidio da publika jednostavno jede iz ruku Dannyju Brownu, dok je Malihini svojim ritmovima zanjihao malobrojno okupljenu publiku. Ono što me baš zanimalo u četvrtak, to je bilo to. Upravo tih 21h bila je prekretnica i išao sam tad gledati nove stvari, van moje komfort zone, uz poneki zicer naravno. I mogu reći da sam se oduševio.
Apparat je imao live set i čim sam ušao u dvoranu, bilo je jasno da se to ništa ne prepušta slučaju. Mnogobrojni instrumenti su već bili na stageu, jasno je bilo da će i svjetla odigrati svoju ulogu, a kad je sve počelo, zakovali su me za sjedalo i pružili mi jedan magičan nastup. Istina jest da baš ne volim elektroniku, ali svaki put se oduševim kad vidim da se ona može odsvirati live. Apparat bez sumnje je jedan od najboljih koji me tako opčinio.
Prije par mjeseci u Nortonovom showu koji ide nedjeljom na našoj dalekovidnici sam vidio Sigrid. Djelovala je kao neka mlada i simpatična djevojka kojoj je šoubiz još novi, pa kao da ju je malo trema pojela tijekom razgovora. Ovako na stageu, ona je djevojče koja voli ono što radi. Pjesme su joj eurovizijskog karaktera (klasičan dance/synth pop), a ona skače i smije se (već mi je glupo pisati da se izvođačice smiju, ali što kad su nekako sve bile baš happy) i podiže atmosferu. Pogledavši publiku ispred nje, poprilično dobro uspijeva u tome.
Za veterane, potom je uslijedio nastup Guided By Voices. GBV je bend koji ima ‘milijun albuma’, a kako su im pjesme generalno kratke, tako su ih uspjeli i mnogo odsvirati tijekom svog nastupa. To je bio pravi rock koncert i jedan od highlighta, posebno za tu stariju gardu koja već godinama pohodi ovaj festival.
Prošlih godina, vjerujem da bi nastup Dirty Projectorsa na Ray-Banu bio krcat, a ovako je tek bilo nešto ljudi ispred stagea te nešto po tribinama koji su hvatali malo odmora. Njihov nastup bio je solidan, možda previše štreberski (s manjkom emocija) odrađen, ali je i dalje to bilo vrlo dobro i vješto prenašanje zvuka kojeg znamo s albuma. Nakon njih je bio drugi moment ‘otići doma ili ostati’. Ostanak je opet pobijedio umor i krenulo se još đirat po festu.
Nastao je veliki krljanac na The Comet Is Coming, pa nisam uspio ući u Heineken šator gdje je svirala nova jazz nada, pa sam produžio dalje do ‘zadnjeg stagea’ gdje su svirali Myrkur. Kako i s metalom baš nisam na ti, tako su me baš oduševili. Propustio sam ih kad su bili u Zagrebu, sigurno ću ih opet propustiti kad dođu, ali ovako usput, odlično su mi sjeli.
I tad dolazimo do vrhunca večeri i Charli XCX. Koliko god se ja odupirao ‘The New Normal’ shemi, koliko god mrzio matrice i kavere, koliko god ne volio dance pop glazbu, koliko god… Mah, mogao bih nabrajati u nedogled o ovim stvarima, ali jedna stvar je sigurna. Koliko god je to treš, Charli je sve to dovela do tolikog treša da je jednostavno odlično. Ima taj starpower koji razvaljuje. Čim je krenula, nikad puniji Primavera stage je jednoglasno počeo pjevati s njom. Potom je uslijedila suradnja s Icona Pop “I Love It“ i to je bilo to. Sve što nakon toga mogu reći jest ‘I don’t care, I love it’!
View this post on Instagram
I Love It… ?? Charli XCX Live Show @primavera_sound 2019! #ps19 #PrimaveraSound #charlixcx
Za razliku od nje, Empress Of djeluju još kao bebe. Iako su više-manje sličnog žanra, nemaju te snage kao Charli, iako su i one bile dovoljno zabavne. Sve je to bila predigra za nastup FKA Twigs koja je svoje predstavljanje dignula na višu razinu, odnosno, to je bio performans od tri dijela s nizom plesačica koje su dodatno dočaravale priču. S njom je bilo jasno da je to to za prvi dan.
Iako sam mislio da neću imati što gledati, ponovno sam odradio šihtu od preko jedanaest sati na Primaveri. Izbor izvođača mi je bio odličan jer sam jedino s Tomberlin promašio. Sve ostalo je bilo dosta dobro do odlično, posebno Julien Baker, Dream Wife, Shonen Knife i prije svega neponovljiva Charli XCX (koja je svakako trebala biti na glavnom stageu).
