Shvatiš koliko je veliki festival u onom trenutku kad pomisliš koliko izvođača ima u line-upu koji ti ne odgovaraju, a opet cijelu večer biraš bendove koji su više-manje po tvojem guštu. Još k tome preskočiš dva izvođača koje bi svakako volio pogledati – Kurta Vilea (kojeg ću tako i onako vidjeti u Zagrebu za koji tjedan) i Amyl and the Sniffers koje nikako nisam mogao uklopiti jer su bili paralelno s Tame Impalom.
Za petak, idealan početak za điranje činio se s Lucy Dacus koja je krenula u 16:45. Njen folk/indie rock na osunčanom Ray-Banu je oduševio mnoge, pa je čak i ona ostala zatečena kako ljudi pjevaju njene pjesme. Nakon nje, svi su se prebacili na Primavera stage gdje je startala još jedna indie nada, mlada Lindsey Jordan s bendom, Snail Mail. Imali su mnogo tehničkih problema i tu se jasno vidjelo da su još mladi i nedovoljno iskusni da ih rješavaju u hodu (zapravo, bubanj su riješili tijekom pjesme, pa…), ali su uspjeli sve to nekako nadići i pružiti jedan lijepi nastup. Bio je to stvarno lijep početak dana.
Kako sam dan ranije propustio Shabaku Hutchingsa i njegove The Comet is Coming, bio je red da ga vidim s njegovim drugim projektom Sons of Kemet XL. XL je vjerojatno dodatak jer su za ovu prigodu imali dodatna dva bubnja, što znači četiri bubnja, tubu i saksofon. Njihova svirka je bazirana na spajanju world musica i jazza s čestom progresijom, što je poprilično rasplesalo publiku. U jednom trenutku su dobili i repersku vokalnu pomoć, što je samo začinilo cijelu stvar.
Više-manje u isto vrijeme, na ‘zadnjem’ Adidas stageu su svirali australski Pond. S njima se jasno vidjelo da ovogodišnja slagalica po stagevima baš i nema smisla. Prije dvije godine su imali sličan popodnevni termin, a bili su na jednom od dva glavna stagea, a sad su prebačeni na najmanji, što je značilo ogromnu gužvu pred njim (nisam doživio veću gužvu tamo u ove 3 godine). U to malo vremena koje sam ih gledao, nekako sam ipak dojma da im manji stage više odgovara nego onaj ogroman, ali kako su mi afro-jazzeri bili mnogo zanimljiviji, tako sam se vratio na Sons of Kemet XL.
Sljedeći u mom programu su bili Beak> predvođeni Geoffom Barrowom iz Portisheada. Nekako je taj Primavera stage bio uklet na početku dana jer su i oni imali problema, posebno s klavijaturama. Kod njih se jasno vidjelo iskustvo, pa su kroz humor rješavali stvari. Što se tiče same glazbe, nju bi mogao nekako najlakše usporediti s našim Chuijem, samo što je Beak nekako prohodniji i plesniji. Krenuli su sneno (da ne kažem dosadno), ali sa svakom novom pjesmom su dizali ritam. Nakon nekih pola sata, kad je atmosfera bila na zavidnoj razini, krenuo sam dalje.
Sumirajući dan, primijetio sam da sam vrlo često imao ‘paralelne’ gigove koje sam pratio. Takva situacija se dogodila i s Piroshkom i Fucked Up. Stvarno sam se trudio ostati u Heinekenovom šatoru i čuti što više Piroshke, ali taj place je jednostavno grozan. Zabila se vrućina u njega i preznojavao sam se samo dok sam stajao. Možda mi zato ni bend nije toliko sjeo, a on je sačinjen od mnogih članova koji su bili u popularnim britanskim bendovima iz ’90-ih. Pjesme su im bile sanjive i lagane, za mene prelagane u tom trenutku.
S druge strane, Fucked Up je baš onakav kakvo im i ime kaže. Zajebana ekipa koji praši vrhunski hardcore punk. Od početka do kraja su krenuli mlatiti i nisu stali. Kako ih do sad još nisam gledao (a jedan su od standarda festivala s četvrtim nastupom) tako sam baš bio oduševljen njihovom energijom. Na kraju je i sam pjevač Damien završio u publici i time je njihov nastup kulminirao.
Sljedeći na redu bili su nastupi Liz Phair i Jawbreaker. Oba izvođača bi mogao staviti u ladicu retro jer su svoje zlatne dane odradili u 90-ima, iako po jučerašnjim nastupima imaju i dalje mnogo toga za reći. Liz je pružila jedan dobar nastup koji je najčešće balansirao u pop-rock zvuku s američkog kontinenta (dodaci indieja, countryja…), dok je relativno nedavno ponovno okupljena trojka Jawbreaker znatno žešća i udara po punk rocku.
Nakon njih su došli i naši skorašnji gosti Suede koji su maksimalno ispunili prostor ispred Ray-Bana (možda su i oni trebali biti na mainu?!). Kod njih se vidi da su stari rutineri koji znaju što rade. Od prvog momenta su dignuli publiku na noge i tako ih držali sa cijelim nastupom (ili barem u onom dijelu kojeg sam ja gledao, a nema razloga sumnjati u drugačiji ishod). Jedina zamjerka njihovog nastupa bi bila pretjerano teatralno bacanje Bretta po podu (vjerojatno je počistio cijeli pod na stageu) jer mi to nije djelovalo nimalo spontano, već odglumljeno. Ponavljam, što se same glazbe tiče, iako su i oni par desetljeća od zenita karijere, i dalje su vrlo zanimljivi i dojmljivi.
S druge strane, Aldous Harding je relativno novo lice na indie sceni, a već ima mnogo fanova koji je prate. Već je bila na Primaveri prije dvije godine kad je na hidden stageu svirala akustično kao duo, a sad je bilo vrijeme za predstavljanje s punokrvnim bendom. Njena glazba je lijepa i opuštajuća, a sama Aldous jest pomalo ‘frikuša’. Tijekom cijelog nastupa, radi neke čudne face i grimase, pa ako vam to smeta, bolje sjesti malo dalje od stagea i jednostavno uživati u njenoj glazbi. Mnogi je uspoređuju s PJ Harvey, a kako je krenula, lako bi ju mogla dostići.
I tada sam shvatio da je na mojoj festivalskoj aplikaciji kriva satnica, te da nikako ne mogu uklopiti Amyl and the Sniffers jer ne počinju u 23:30, nego točno u ponoć. Kako je Tame Impala u 00:20 na skroz drugom kraju festa, odluka je pala da odem pogledati drugu polovicu nastupa Miley Cyrus koja je nastupala tik pred australske neopsihodeličare.
Što reći o Miley?! Super je da je uskočila kao zamjena, da popuni ovaj slot. Vidi se da je profesionalka s izraženim i pomno isplaniranim nastupom, ali… Nekako sam dojma da je njen nastup previše plastičan. Pjesme su pomalo preozbiljne za godine koje ima (op.a. 26), pa uopće ne dolazi do izražaja njena luckavost. Primjera radi, standard „Jolene“ mi je djelovao skroz osakaćeno. S druge strane, finale je očekivano pripalo „Wrecking Ball“ koju su mnogi zapjevali s njom.
Ako tražimo nekog tipičnog Primavera headlinera, onda bi Tame Impala bila jedan od najčešćih odgovora. Ekipa ima izrađen audio-vizualni show, prepun dima i pirotehnike (odmah na početku izleti brdo konfeta), te taj neopsihodeličan zvuk koji očito odgovara (ne samo) barcelonskom suncu. Nisam ih gledao do kraja jer sam htio vidjeti još neke stvari prije spavanja, ali je bilo jasno da se publika spojila na njihovom nastupu, da starija garda i mlađarija podjednako vole ove Australce i da su pun pogodak za headlinera.
Kako sam tad jedino došao do dva glavna stagea, a kako stvari stoje, danas gotovo sigurno neću, jer tamo prevladavaju domaći reggaeton revival izvođači, mogu istaknuti da su se neke stvari promijenile. Jedan stage više ne ‘oblači’ Mango, nego Pull&Bear, a druga stvar jest da umjesto šljunka, tlo sada pokriva plastična trava. To su organizatori vjerojatno krivo shvatili kada su najavili skretanje prema smanjenju plastike, ali su barem pogodili boju. Stvarno su postali zeleni. Iako je, kao i prošle godine izgledalo da u četvrtak nema toliko ljudi na festu, za vrijeme Tame Impale je bilo mnogo, pa iako vjerojatno brojke nisu ‘sold-out’, mislim da nisu niti daleko od toga, posebno ne u petak, a gotovo siguran sam da će domaći pohrliti danas prvenstveno na Rosaliju i J Balvina, a potom i Solange i Jamesa Blakea.
Vratimo se na finale jučerašnjeg dana (ili današnjeg jutra)… Za kraj sam odlučio uloviti kraj Yvesa Tumora s bendom, te Swervedriver. Kolega Bir je rekao da mu je to jedan od hajlajta dana (zato i nisam gledao do kraja Tame Impalu), da ga sve podsjeća na Princea iz najboljih dana. Iako nisam nikad slušao Princea uživo, vjerujem da je tako nekako to zvučalo, samo što je Tumor još nadodao gomilu synthova i približio se mlađoj publici.
S druge strane, Swervedriver je možda imao u prosjeku najstariju publiku. Njihov nastup je bio u onom groznom Heineken šatoru u kojem je ponovno bila sparina, iako je već bilo 2 ujutro. Ako anuliramo taj dio i fokusiramo se na samu glazbu, onda možemo zaključiti da smo dobili ono što smo tražili, mješavinu alternativnog rocka ’90-ih u kojem se miješaju shoegaze i neka vrsta post-grungea u idealnom omjeru. Iako su i oni krenuli malo sneno, ubrzo su se naštimali i ispucali zanimljivih 50-ak minuta.
Nekako je riječ dana šarenilo jer sam slušao svašta, od jazza do elektronike, a vrhunac dana je svakako bio audio-vizualno šarenilo Tame Impale. Za danas imam označeno samo 6 izvođača koji me imalo zanimaju, pa bi prema tome istraživački dio trebao biti na vrhuncu.
