Prophets of Rage + House of Pain + The Black Peaks + Skindred
Teško je hladne glave u potpunosti opisati dojmove onoga što se sinoć dogodilo na Šalati. Iako još uvijek nije kraj godine, i s obzirom na samu ponudu koncerata koji nas očekuju do kraja nje, može se zaključiti da se koncert Prophets of Ragea službeno može proglasiti koncertom godine.
Već dugo neki izvođač nije stvorio takvu energetsku bombu i okupio publiku, barem što se moglo vidjeti iz priloženog, vjernih fanova koja je ostavila kosti na parteru u svakoj šutci ili naguravanju. Mnogi ljudi svjedočili su 2000. godine nastupu Rage Against The Machinea u Sloveniji, a mlađim generacijama koje su stasale na njihovoj glazbi ovo je bio najbliži susret sa svojim glazbenim herojima.
Na samom početku, dok je s razglasa grmio zvuk sirene, masa je digla šake u zrak, vijorile su se zapatističke zastave, a onda se pojavio bend i počeo s numerom “Prophets of Rage” koja je, barem što se tiče iskustava iz prvog reda, pokrenula publiku do mjere sveopćeg kaosa i histerije. Srećom pa bend nije upoznat s političkom situacijom u državi, jer da je, s masom bi već nakon prvih taktova pjesme “Testify” krenuo u obračun sa sistemom koji nas već posljednjih dvadeset godina ne mazi.
Taj adrenalin koji se stvorio u publici rezultiralo je poganjem, šutkom, skakanjem, naguravanjem, pa je tako publika na skoro svakoj pjesmi bila u ekstazi. Što, realno, ni ne čudi. Najbolje pjesme Rage Against The Machinea, Cypress Hilla i Public Enemya bile su dovoljne da se zadovolji publika koja je zaista bila željna vidjeti ove legende u Hrvatskoj.
Sveopće oduševljenje i najveća energetska bomba, barem ako je bilo suditi po pivama koje su letjele zrakom, nastalo je na pjesmi “Guerilla Radio“, a ni nova numera “Unfuck The World“, koja najavljuje njihov album koji izlazi na jesen, nije razočarala publiku koja je na njene prve taktove bila u ekstazi.
Ipak, jedan od najznačajnijih i najemotivnijih dijelova koncerta definitivno je bio moment kada se “Sleep Now In The Fire” završio taktovima numere “Cochise” i kada je Tom Morello odao počast Cornellu. Publika je iz svega glasa počela vikati Cornellovo ime, a bend je, sa zaista ogromnom dozom poštovanja koja se osjetila, zasvirao “Like A Stone”. Publika je tekst otpjevala unisono, a zbog same atmosfere u tim trenucima bilo je teško s knedlom u grlu ostati svoj.
Još jedan mini hommage Cornellu Morello je isporučio u uvodnim taktovima pjesme “Fight The Power” – ona je otvorena introm pjesme “I Am The Highway”. Morello posljednjih deset godina možda i nije toliko inovativan jer, kada se posluša, manje više sve svoje solaže reciklira, ali je čar toga što to radi na tako neodoljiv način da one svaki puta zvuče svježe i toliko dobro da je teško ostati imun na njih, pa čak kada solo, koji Morello inače svira na “No Sleep till Cleveland”, sinoć bude odsviran na “Fight The Power”.
Na koncertu nije izostao niti medley pjesama Public Enemya i Cypress Hilla čiji je naboj rezultirao B-Realovim završavanjem praktički u publici. Chuck D možda nije toliko bio u prvom planu koliko je to bio B-Real koji se pokazao pravim meštrom od ceremonije, pogotovo na pjesmi “Rock Superstar“. Prisjetio se B-Real kako je prije 25 godina nastala jedna pjesma koja je spojila Cypresse i RATM, a publici je to bilo dovoljno da počne vrištati i da krenu prvi taktovi “How I Could Just Kill A Man“, da bi se sve nastavilo s “Bulls On Parade” i “Killing In The Name Of“, pjesmama koje su iz publike izvukle zadnjim atom snage i istovremeno bile pogonsko gorivo za veliku završnicu.
Everlast, Danny Boy, B-Real, Chuck D, DJ Lord, Morello, Wilk i Commerford, na kraju su se našli na stageu kako bi za kraj još jednom otprašili “Jump Around” i zatvorili koncert na najbolji mogući način. No, je li u svemu falio Zack de la Rocha? Je. Neke pjesme su odsvirane sporije jer ni Chuck D ni B-Real nemaju tu energiju de la Roche, no to zapravo niti nije smetalo. Smetala je činjenica da devedeset minuta nije bilo dovoljno, pogotovo kada stojiš u prvom redu i ispred sebe vidiš glazbenike koji su devedesetih značajno utjecali na glazbenu scenu i društvo.
Moram priznati da me Black Peaks nastupom uživo iznenadio, iako preslušavanje studijskih snimki nije izazvalo pretjerano oduševljenje. No bend me brzo razuvjerio, a i bili su prava uvertira u Skindred predvođen Benjijem Webbeom, alfom i omegom benda koji je još u Dub Warsu odredio smjer u kojem glazbeno želi ići.
House of Pain, u originalnom sastavu proširenim bubnjarom, dobrano su pripremili publiku za ono što slijedi nakon njih. Danny Boy, Everlast i DJ Lethal pružili su publici oko sat vremena svojih pjesama, od kojih su najbolje prošle, što je kod potpisnika ovih redova bilo i očekivano, “Jump Around” i “Folsom Prison Blues” Johnnyja Casha koju je Everlast otprašio na akustičnoj gitari.
U konačnici, teško je, kao što sam i na početku spomenuo, riječima opisati sve što se sinoć događalo na Šalati. Oni koji su propustili Prophets of Rage sigurno će žaliti zbog toga. Bend koji ima moć da pokrene mase, uvuče ih u energetski žrvanj i crpi im snagu nešto više od devedest minuta, treba iskusiti. Barem jednom u životu. Jer osmijeh na licu publike koja vjerojatno ni danas ne vjeruje čemu je svjedočila samo pokazuje veličinu Prophets of Ragea i njegovih članova za koje se nadamo da će nas opet, vrlo uskoro posjetiti i širiti svoju propovjed o nepravdi pružajući nam pritom isto ono iskustvo od sinoć.
