Uvodno postavio bih si pitanje, koja je to veza između benda Letu štuke, kluba Aquarius, utorka i kiše. Naime od četiri puta koliko su Sarajlije gostovale u Zagrebu tri puta je padala kiša. Još uvijek se sjećam posljednjeg koncerta na ‘zagrebačkom moru’ i nemilosrdnog proloma oblaka koji me je u stopu pratio od kuće do koncertnog prostora. Ali zanemarimo sad to, nebo je plakalo, a ja sam se još jednom radovao što ću poslušati Dinu Šarana i njegov prateći muzički kolektiv.
Za razliku od prošlog gostovanja za predgrupu su izabrali relativno mladi diskografski bend A zar je to važno. Kako je o ‘Štukama’ većina toga poznata, ovog puta bih se malo pozabavio ovom zanimljivom jastrebarskom petorkom. Bend kao takav djeluje već preko deset godina, ali su im gaže bile usko vezane za prostor Jastrebarskog i uže okolice. 
U prvom tromjesječju ove godine konačno su pronašli put do studija. Prvi, vrata diskografske kuće otvorili su im Dancing Bear. Po prvi puta malo ozbiljniju pozornost na sebe su privukli 2003. godine kada ih je zapazila ekipa Radija 101 na čelu s urednikom emisije Bacio oko na, nakon toga dvije godine kasnije njihovi demo singlovi zasjali su na prvim mjestima domaće demo ljestvice također na dotičnom radiju. 
Inače u svojoj karijeri prošli su razne faze u granicama rock izražaja, da bi se na kraju zaustavili na rock glazbi ‘podebljanoj’ elekro semplovima s kompjutera, što prilično dobro zvuči. U zadnje vrijeme dosta ih je progurao singl “Rozi bicikl” kojime su, moram priznati, zaintrigirali i moj slušni aparatić.
Osim tog već spomenutog singla, jučer su nam se prezentirali pjesmama “Od brijača do“, “Banana“, “No more sladoled” koje sam zahvaljujući myspaceu uspio u zadnji čas auditivno proučiti. 
Na jučerašnjem izdanju zvučali su vrlo dobro i iznimno samouvjereno, prema temeljima koje su prezentirali smatram da je pred njima svjetla glazbena budućnost.
Poslije njih u zakazanom terminu nastupili su i zvijezde večeri. Koncert je počeo u 22:20 sati bez previše riječi. Iz uvodnog uštimavanja Šaranove akustične gitare ritam se postepeno pretvarao u uvod pjesme “Kao na zapad” inače jedne od dražih mi s prvog istoimenog im albuma. Takav početak bez ijedne riječi, uvodnog pozdrava ili neke anegdote, jako me iznenadio i to pozitivno. U taj prvi mah imao sam osjećaj kao da me je netko zaledio na tih osam mjeseci koliko je prošlo od posljednjeg im koncerta u istom prostoru.
Stajao sam na istom mjestu, slušao iste veoma mi ugodne akorde, pio isto pivo, a pretpostavljam da je i veliko dio publike bio isti.
Ovoga puta nije bilo nikakvih gostiju, osim uobičajenog puhačkog tandema Pavlica-Mađar koji su ‘tu’ već kao doma. Pravo iznenađenje zapravo su trebale biti nove pjesme koje će premijerno izvesti, a koje bi se trebale naći na novom studijskom materijalu čiji izlazak je zakazan za studeni mjesec ove godine. Od tih pjesama neke smo već čuli, neke ne, dok je recimo “Proteini i ugljikohidrati” u ‘điru’ još od samih početaka.
Nakon što smo odmaknuli dosta ‘zapadno’ uslijedile su one poznate fraze za pridobivanje publike. Pa je tako nakon pozdrava s ‘halo Zagreb’ najavljen jedan hit, kako je to sam Šaran rekao, omiljen zagrebačkoj publici. “Štutiš“, za vrijeme kojeg je svaki momak čvršće stisnuo svoju djevojku. Spomenuo sam to jer sam uočio kako Letu štuke postaju bend za romantične koncertne izlaske mladih ‘urbanih’ parova.
Prije prve koja predstavlja noviji materijal odsvirali su “Gorile u magli” koja više nije služila za stiskavac, već su se isti ti romantični protagonisti u ritmu pjesme otkačili i započeli mahnit ples popraćen ispremiješanim ritmom pjesme. Prva od novih i iščekivanih, bila je zapravo stara nova, “Glava u oblacima“, koju su svi već dobro prihvatili. Pjesma koja me je prilično zbunila neprepoznatljivim uvodom bila je “Signali” koju bih inače prepoznao usred sna da mi je netko pusti.
Na pjesmu “Grad bez boje” započele su prve seanse s upaljačima i mobitelima, koje su se protezale tokom čitavog koncerta za vrijeme svake relativno sporije stvari.
Sedma po redu bila je ona zbog koje sam između ostalog ponovno došao poslušati ‘Štuke’, naime, radi se o pjesmi naslovljenoj “Tesla“, a posvećenoj ni manje ni više nego, Branimiru Štuliću, velikom Šaranovu idolu. Dan prije u novinama uočio sam inicijativnu ideju Dine Šarana da posjeti Johnnyja i nagovori ga na neki svoj projekt. Nazvao bih to ‘mission impossible’, ali neka mu je sa srećom.
“Pero Papacoder” i ovog puta izazvao je ‘masshisteriu’ publike, a jučer je izvedena čak tri puta, tijekom koncerta jednom te u svakom bisu još po jednom. Sredinom koncerta protegnuo se blok novih, pa smo tako čuli “Danima“, “Na radiju” te “Bella Dona” sve redom udarni aduti nadolazećeg albuma. Kod ove posljednje nisam siguran u ime, jer tijekom najave nisam bio potpuno koncentriran, ali prema refrenu došao sam do tog zaključka. Do kraja slušali samo stare hitove, a izdvojio bih “Ulice” koja je izvedena prilično energično, gotovo punk štihom.
Prvi puta s pozornice povukli su se u 23:40 sati, nakon čega su se, isprovocirani žestokim ovacijama, pojavili ponovno, odsvirali “Kredence” te “Mjesto za dvoje” koja je prvi puta izvedena te večeri. Pogađate, opet upaljači i stiskavac. Za kraj u drugom bisu dobili smo “Minimalizam” po drugi puta te neumornog “Peru Papacodera”.
Iako je koncert bio skoro preslikan prethodniku iz rujna prošle godine, bilo mi je zadovoljstvo još jednom pokisnuti i poslušati ih. Veliki plus od mene što su ovog puta izostavili dosadnu “Zagrljaj” koja mi se nikako ne uklapa u ovaj solidno posloženi prvi album.
