Osmi po redu Žedno uho festival startao je sinoć u KSET-u koncertom američkog post-rock benda Red Sparowes, a kasnije istoga dana u polukružnoj dvorani Teatra &TD predstavili su se i Parenthetical Girls. Dva potpuno različita koncertna iskustva, od kojih nas se ipak puno više dojmilo ono prvo i više nego ugodno nas iznenadilo, iako smo bili pomalo skeptični budući da se danas zaista sve i svašta trpa pod termin post-rock.
Red Sparowes čine članovi bendova Isis i Neurosis, a instrumenti koje oni sviraju su tri gitare, bas (kojeg svira ljevoruki basist), bubanj te pedal steel, koji jako često koriste. Ono što je bilo posebno zanimljivo vidjeti na stageu je sva sila gitarskih pedala, koja je već sastavni dio njihove scenografije.
Koncert su počeli dosta rano, oko 21.45, jer je nakon njihovog nastupa trebalo stići još i na onaj Paranthetical Girls u &TD-u. KSET je bio krcat i užaren kao što to već dugo nije bio, ali mi se nekako čini da glavni akteri to uopće nisu primjećivali te da im je bilo potpuno svejedno pred koliko ljudi sviraju. Totalno koncentrirani na svoje instrumente i ono što sviraju, dečki nas nisu ni pozdravili, a za vrijeme čitavog koncerta su jedva digli pogled prema publici. 
Osim što im pjesme jako dugo traju i što između njih gotovo da i nema pauze, dugi su i nazivi pjesama, pa ću neke od onih koje su sinoć odsvirali navesti u skraćenoj verziji: “Buildings Began To Stretch Wide Across The Sky“, “A Message Of Avarice“, “Millions Starved And Became Skinnier And Skinnier“, “Finnaly As That Blazing Sun Shone Down Upon Us“, “Like The Howling Glory Of The Darkest Winds“.
Da bi audio-vizualni doživljaj bio potpun, njihovu je svirku cijelo vrijeme pratila video projekcija, koja se nastavljala na i upotpunjavala priču koju Red Sparowsi svojom instrumentalnom glazbom pokušavaju ispričati. A ta je priča pomalo melankolična, ponekad prilično energična, bučna i razorna – sve u isto vrijeme.
Ta je kombinacija sinoć jako dobro zvučala, iako su zadnjom pjesmom na bisu (koja je trajala 15-ak minuta) pomalo zagnjavili, tako da smo se nakon sat i pol njihove svirke počeli veseliti odlasku na zrak ali i na sasvim drugačiji koncert u &TD.
A da Parenthetical Girls doista jesu sasvim drugačija priča bilo je očito od samog ulaska u polukružnu dvoranu Teatra &TD. Većina ljudi u prvim redovima sjedila je na podu, a ispred njih na minijaturnim klavijaturama, zelenoj melodici i dječjem ksilofonu poigravala su se tri dječaka i jedna djevojčica, ne stariji od dvadesetak godina, koji sebe nazivaju ‘usputnim djevojkama’.
Na tragu bendova poput Xiu Xiu, koji su im prijatelji (Jamie Stewart miksao im je prvi EP) i očiti uzori, Parenthetical Girls ipak ne slijede tako strogu formu, već se poigravaju s melodijama i strukturama pjesama, što povremeno ostavlja dojam da su na granici između koncerta i recitala, te svirke i neke improvizirane kazališne predstave u kojoj sudjeluje i sama publika.
Osim vokala Zaca Penningtona najzapaženija članica benda bila je violinistica Rachael Jensen, koja ne svira često s ‘djevojkama’ već je samo pridružena članica – još jedan detalj vezan uz ovaj bend jest da nemaju stalnog članstva.
Iako su nama djelovali pomalo smiješno i neozbiljno, ljudima su se očito svidjeli jer su ih uspjeli nagovoriti i na bis, no u usporedbi s Red Sparowes ipak su bili samo usputan događaj jučerašnje zagrebačke večeri.
tekst: Tamara Banjeglav i Lana Bunjevac
foto: m.g.
