Posljednji ispraćaj Dječaka u Saxu

    2510

    Sinoć su Dječaci održali svoj posljednji koncert ikad u zagrebačkom Saxu. Koncert po mojoj procjeni nije bio pretjerano promoviran u želji da se sačuva intimna priroda događaja. Broj ulaznica ograničen je na 300 komada što je u zadnji čas proizvelo pomamu za kartama (koje su se prodavale po triput većoj cijeni) na Facebooku, jer tko ne bi htio biti dio privilegirane mase koji će pokopati Dječake?

    Ne znam za vas, ali meni je malo upitno što smo točno pokopali sinoć, a dok ne krenem u nagađanja kako je čitav koncert bio neka vrsta Zonijeve predstave u nekolika čina, evo nekoliko generalnih utisaka o zadnjem koncertu Dječaka.

    U 23:30 Sax je bio pun i znojan i prije nego je Vrućina stupio na scenu. Horda mladih dvadesetogodišnjaka pozivala je dječake na stejdž skandirajući imena članova. Koncert je počeo Papijevom recitacijom, invokacijom svoje vrste u stilu izreke “prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti”, podsjećajući sve prisutne da je Papi lektira, alfa i omega ovog kolektiva.

    Počeli su s “H323”, uz “Meko sranje” i “Narodnu” zaokružili izbor najpopularnijih pjesmi s “Drame”, a nisu štedjeli ni posljednja dva albuma u dvosatnoj svirci. Dok je na red došla “Maci”, sva su trojica u pakleno vrućem Saxu skinuli majice, neki i hlače, a opojni maturantski praznik podupiralo je navijanje u stilu: “Tribali bi se sad svi skinit i pobit, al to možemo i na afteru”.

    View this post on Instagram

    od jučer imam flashbackova ko bijelih krvnih stanica #dječaci

    A post shared by jana (@jana.avgustini) on


     

    Dječacima se uvijek mora priznati da imaju odličnu publiku. Bilo da otkucavaju rukama na digidigidi ili se u zanosu viču “da nema ćaće da mi plaća račune, živija bi na ulici bez kune”, obožavatelji Dječaka su jako predani svom poslu. Možda u tome leži tajna ovako orkestriranog događaja.

    Možda su se preforsirali stalnim najavljivanjem “Maci po zadnji put”, “After u zatvoru zadnji put”, a možda je i ovo samo dječačka razonoda, ali rekla bih da nismo još vidjeli zadnje od Dječaka. Uostalom, kakav je to oproštajni koncert na kojem otpjevaš samo dio dionica “Krek kuće” i dovedeš samo jednog gosta, i to Riđija Riđa. Ništa protiv Riđija, ovo je čisto da istaknem gosta.

    U svakom slučaju, rekla bih da nije bilo nezadovoljnih u publici. Svi su bili preznojeni, veselo se osmjehivali na Vojkove doskočice, obožavali Zonija dok je nosio Kurt Cobain naočale ili visio sa stupa Saxa kao Godzilla s Empire State Buildinga i pružali podršku nešto usporenijem Ivi Sivi. Ivo je prvi dio koncerta bio prilično šutljiv, ali se s Tikvicama i narudžbom crnog vina razbudio.

    Zoni je bio zvijezda večeri igrajući kao lutak kojeg je stvorio splitski Gepetto, uz Vojka koji mu je operirao kao prilično uspješan wingman i ionako već zbunjenog Ivu. Primjer Vojko-Zoni bromancea uslijedio je nakon izvedbe indiefonične “Bebe” (koja semplira Sufjana Stevensa) kada je Vojko dobacio nekome u publici: “Repa o ljubavi, za to treba muda imat!”

    Na kraju se mora reći da su Dječaci priuštili pravi mali spektakl ove subote i otišli u stilu. Dijelili su majice, potpisivali se na tenisice i fotografirali se s publikom te bili, kao i uvijek, dobri gosti. Odsvirali su velik dio svog repertoara pred mladom zagrebačkom publikom i bacali šale: “Ajde, bit će neki reunion za godinu i po”. Pa, bila ovo neka insajderska šala, dobar PR potez ili stvarno pokapanje Dječaka, ostaje za vidjeti. U svakom slučaju, bila je dosta zabavna subotnja noć.

    225 Shares
    Muziku podržava